Ljeto je 1980. Ovce se odmaraju u hladovini od podnevne žege ispod kruščice, kako Sonćani Šokci nazivaju divlju krušku. Fotografiju je snimio biolog S. Silađev, na jednom od mnogobrojnih istraživačkih obilazaka terena. Ovo stablo se nalazi između ceste koja vodi od Sonte prema Svilojevu i ribnjaka koji je započet s gradnjom 1979., a 1980. već su mnogi mještani iz okolnih mjesta bili uposleni u njemu.
Kruščica je spomenik prirode, kako ju je definirala 1987. Svjetska baza zaštićenih područja (WDPA), 1994. Pokrajinski zavod za zaštitu prirode (PZZP) i iste godine Zavod za zaštitu prirode Republike Srbije (ZZPRS) i Biološka raznovrsnost Srbije (BioRaS). Nalazi se u svilojevačkom ataru, otprilike nekoliko kilometara od sela Svilojeva, na zemlji čiji je sadašnji vlasnik PP Jedinstvo-Apatin.
Drvo je prirodna atrakcija. Biološki fenomen. Ističe se na ledini, dominira, jer oko njega bar pedesetak metara uokolo nema niti jednog drugog stabla. Raste na zemlji slatini visokog saliniteta (a znamo da divlja kruška voli humusnu šumsku zemlju, gdje naraste i do dvadeset metara u visinu). Kruščica je zaostala u rastu baš zbog nepovoljnih hranidbenih uvjeta. Prema stručnim izvorima, vrlo sporo raste, možda 1 cm, a najviše 2,5 do 3 cm na godinu. Teško je odrediti starost, mada isti izvori govore da nije mlađa od sto pedeset godina, a neki joj dodjeljuju čak 300 godina proživljenoga života. Starija je od sela Svilojeva kome geografski pripada, jer je temeljni kamen za izgradnju sela postavljen tek 1899., a ona je započeta deset godina kasnije, 1909.
Izvorno ime ovoga drveta je: DIVLJA KRUŠKA KOD SVILOJEVA. Kruščica i dalje redovito bujno donosi cvijet, a pošto je na livadi, u rano proljeće je prekriju pčele, bumbari i ostali kukci željni hrane. Naravno, s jeseni se okiti plodovima i tko god prođe, rado bi pojeo njezin slatko-opori plod. Pored nje stoji upozoravajuća tabla na kojoj su izbrisana slova zbog vremenskih uvjeta, a pisalo je da je pod zaštitom države. Tako je svaki posjetitelj imao respekta prema drvetu i ako je ubrao plod nije sakatio grane i stablo. Evo, i ovim putem molim nadležne da što prije obnove tablu kako bismo sačuvali ovaj spomenik prirode.
Za sve slučajne i namjerne putnike i đake putnike koji su putovali vlakovima od Subotice, Sombora, prema Odžacima i dalje prema Novom Sadu, Osijeku i Vinkovcima, pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina, pa i ranije, kruščica je bila orijentir za nadolazeća mjesta. Đaci putnici iz Sonte kada bi iz vlaka ugledali kruščicu, znali su da su skoro doma.
Livada oko kruščice se svake godine rasprodaje na dražbi za kosidbu trave, koja je ovdje ljekovita i zdrava, a daleko je od pepticida i pesticida. Umorni kosci se, baš kao i ove ovce, rado odmaraju u njenoj hladovini. Ljudi nekako imaju strahopoštovanje prema ovome drvetu koje su poznavali njihovi pradjedovi, djedovi i očevi.
Ali! Dana 19. rujna 2012. TV Apatin je kreirala među vijestima i ovu:
»Divlja kruška u Svilojevu, koja je pod zaštitom države, stara je oko 300 godina. Ovih dana je ponovno procvetala iako je već cvala u aprilu i lepo zametnula plodove. Pre 20-ak dana zbog nečijeg nemara i nepažnje požar je zahvatio i ovo zaštićeno drvo, pa zametnuti plodovi nisu izdržali plamene jezike. Ipak, ova kruška se ne da. Ponovo je pre par dana procvetala.«
Da. Kruščica se ne da. S nešto izgorjelih i izobličenih grana i ove godine (u posjetu kruščici sam bila 6. srpnja 2018.) kruščica je izuzetno urodila nebrojenim plodovima. I dalje živi, na radost nama i nadajmo se našim pokoljenjima.
Ruža Silađev