Arhiv tekstova
Penzionerski čardaš
Vjerujem da skoro svi cijenjeni čitatelji misle da je čardaš mađarski narodni ples; zapravo ovaj ples je »izmišljen« od strane mađarskog plemstva kao konkurencija bečkom valceru. Poslije bitke na Mohaču u kojoj je poginuo i mladi ugarski kralj, mađarsko, ali i hrvatsko plemstvo se podijelilo na dva tabora. Jedni su podržavali Habsburgovce (zapadni dio zemlje) a drugi istočni dio (Erdelj) je podržavao kralja iz redova ugarskog plemstva. Ovo »suparništvo« često se završavalo i borbama, pobunama. Početkom XIX. stoljeća rivalstvo je preneseno i u balske dvorane i zato je nastao čardaš kao nacionalni ples ili »prosvjedni ples« protiv bečkog Dvora. Iz balskih dvorana ples je prenijet i u narod, koji ga je prihvatio kao svoj i onda je postao prava narodna igra. Sigurno se pitate koja veza postoji između čardaša i umirovljenika? Osnovni koraci čardaša su: dva koraka lijevo, dva koraka desno. Što se nas umirovljenika tiče, penzionerska varijanta nije prosvjedna, nego prinudna, plešemo po Vladinoj volji: dva koraka naprijed, dva koraka nazad, ali primjenjuje se i druga figura plesa: okretanje. Umirovljenicima koji su imali veće mirovine od 25 tisuća dinara linearno, bez odgovarajućeg rješenja, je »skinuto« deset posto penzije. Na žalbu upućenu Ustavnom sudu »premudri« suci su odgovorili: »penzije su sigurne, ali visina penzije nije«! Svatko tko je stekao mirovinu dobio je konačno ili privremeno rješenje o iznosu penzija. U ovom slučaju svi kojima je smanjena mirovina trebali su dobiti novo rješenje. Naša Vlada napravila je korak nazad i nikome nije izdano novo rješenje. Zašto? Jer na rješenje se može uložiti žalba, a ako nemaš rješenje ne možeš se ni žaliti. Pravo okretanje, dok ti se ne zavrti u glavi. Rukovodioci nas već godinama »hrane» obećanjima: »bit će uskoro povećanje državne plaće i penzije«. Zapravo, mic po mic, za koji postotčić manje skidaju nego prije, ali i dalje to čine. Još nitko nije objasnio hoće li umanjeni (posuđeni?) iznos jednog lijepog dana biti vraćen ili ne? Ako ne, onda je li to bio dobrovoljni prilog umirovljenika ili im je naprosto zakonom oteto ono što su zaradili, tj. uštedjeli? U međuvremenu broj umirovljenika se smanjuje umiranjem i njima ne treba ništa vraćati, ali istovremeno njihov broj se povećava odlaskom radnika u mirovinu. A nedostatak mladih radnika u zemlji dovodi do straha da jednog dana neće biti onih koji će puniti mirovinski fond.
Početak plesa
U davnini, kada sam još bio dijete, ustanovljeni su zdravstveni i mirovinski fondovi koji su se u početku samo punili. Bilo je novaca koliko si želio, broj umirovljenika je bio mali. Velika hrpa novca na jednom rakašu, dovodila je i prepoštene komuniste u iskušenje, pa su poput mirovinskih fondova kapitalističkih zemalja i oni taj »slobodan novac« posuđivali ili su ga ulagali za financiranje važnih građevina. Samo najkrupniji primjeri: nekadašnja zgrada Centralnog komiteta u Beogradu građena je i novcima penzionera, isto tako sportski centar SPENS u Novom Sadu, djelomično hidroelektrana Đerđap itd. Nagradno pitanje: tko su vlasnici bivše zgrade CK-a, tko su vlasnici SPENS-a? Je li to Penzionerski invalidski fond, skraćeno PIO koji je »posudio« novce ili netko drugi? Dokumenti su vjerojatno nestali ili su uništeni. Svojevremeno, kao mjera socijalne zaštite radnika, mirovinski fondovi su zamišljeni kao vrsta banaka s dugoročnom štednjom. Četrdeset godina štediš, a poslije se u ratama isplaćuje tvoja ušteđevina dok si živ. To je u suštini lijepa i humana zamisao, i u kapitalističkim zemljama to je i funkcioniralo. Čak iako si prebrzo umro, ostatak tvoje ušteđevine mogu i djeca naslijediti, npr. u Njemačkoj. Naravno, što se tiče socijalne zaštite SAD je izuzetak, ali o tome na drugom mjestu.
Cijena centralizacije
U Brozovo doba postojali su razni mirovinski fondovi: savezni, republički i pokrajinski, obrtnički i umjetnički itd. U to vrijeme nije se mogla isplatiti plaća ako nisi podmirio doprinose za zdravstvo i mirovinu. Sjećam se početkom »antibirokratske revolucije« u Vojvodini se događalo nešto, za centraliste nedopustiva stvar: mirovine su isplaćivane na vrijeme, a prosječna penzija bila je veća nego u Beogradu. Poslije objedinjavanja tri dijela Srbije u jedan baratanje novcima iz mirovinskih fondova prešlo je u centralu, pa se trošilo i nenamjenski. Prosto, novac je nestao kao i u bankama. Penzije su kasnile, a poslije privatizacije radnici su ostajali bez posla, ali i bez uplaćenih doprinosa. Sada je nakon tri desetljeća konačno situacija umirovljenika i značajnog broja birača stabilizirana, mirovina stiže na vrijeme naravno kako treba, u prosjeku je najveća u prijestolnici. Jedino što ne znamo hoće li biti »povećanja« u listopadu ili tek iduće godine, hoće li to biti značajno ili manje značajno povećanje? Sjetite se: dva lijevo, dva desno, pa u krug.
