Arhiv tekstova
Od zabranjene šume do eko-centra
Karapandža, ta mistična crna vještica, već stoljećima raskošno se baškari u kutku, i to najudaljenijem, najsjeverozapadnijem, sjeverozapadne Bačke. Ili je pak ona u sjeveroistočnoj Baranji? Turcizam u imenu odavno je višestruko značajan naziv jednog neobičnog toponima, toliko blizu nas, a opet, kako se čini, dovoljno skrivenog od očiju i nogu većine stanovnika našeg podneblja, pa čak i onih koji cijelo ljeto provode tik uz negov rub.
Da bismo razumjeli o čemu je riječ, moramo se vratiti par stoljeća unatrag. Moćni i nemirni Dunav mijenjao je često putove kojima je tekla njegova voda i dugo nije imao jasno vidljivo stalno korito. Korito Dunava kakvim ga znamo danas, oblikovalo se tek nakon obimnih hidrotehničkih intervencija. Na mapi prvog vojnog premjera Ugarske (napravljena 1782. – 1785.), Dunav protječe trasom sadašnjeg Bajskog kanala, dok je na drugom ugarskom vojnom premjeru (1819. – 1869.) ona već pomjerena prema zapadu i teče tamo gdje se nalazi i danas. Današnje korito formira vrlo veliku krivinu, isturenu prema zapadu, koja se prostire od Baje do Bezdana. Ta, tzv. Mohačka krivina kreirana je, dakle, koncem 18. i početkom 19. stoljeća, da bi se korito Dunava koje je do tada postojalo, a u kome se količina vode znatno smanjila, reguliralo, i da bi od njega bio stvoren umjetni sustav – Bajski kanal. U južnom dijelu Bajski kanal zatvara još uvijek prostrano područje gustih šuma, bara i močvara. Iako je podijeljeno graničnom crtom, područje ima isto ime i u Srbiji i u Mađarskoj, dovoljno zastrašujuće i tajanstveno da se oko njega pletu brojne legende. Jedna kaže da se u močvarnom blatu, i kao četka gustom ševaru, krila vještica čija bi zloslutna ruka u njegove ponore povukla svakog prolaznika, bio lakomislenik ili zloslutnik.
Život na granici
Današnji Bajski kanal je ipak »Dunav«. Berešci ga još uvijek tak zovu. On je u Ugarskoj uvijek bio granica između Baranjske i Bačko-bodroške županije. U državi koja je nastala nakon I. svjetskog rata, on je, i dalje, ostao unutardržavna granica. U državama koje su, pak, nastale njezinim raspadom on je postao sporna granica, a prostor koji zatvara prema »živome« Dunavu mjesto graničnog trvenja matične nam i domicilne države. Možda baš zahvaljujući tome, Bajski kanal grli gotovo 2000 hektara prirodnih poplavnih šuma i močvara. Njegova široka voda i skrovitost priječila je realizaciju velikih planova razvitka poljoprivrede i infrastrukture.
Nekada to jest bilo poljoprivredeno područje. Sve do ledene poplave Dunava u veljači 1956., nakon koje u Podunavlju više ništa nije ostalo isto, tu su svoja stada čuvali stanovnici Batine, Berega, Koluta, Bezdana i Kenđije. Nakon poplave i gradnje nasipa, ostala je velika depresija od oko 400 ha, nazvana Labudnjača, koja je ubrzo opremljena i osnovnom infrastrukturom za proizvodnju ribe. Pokušaji da to bude ribnjak su se neslavno završili, no ovako elegantno ime i dalje čuva jednu od najznačajnijih močvara Podunavlja, od 2001. u sastavu Specijalnog rezervata prirode Gornje Podunavlje.
Autor ovih redova nije mogao da izdrži a da ne sazna što sve, ustvari, krije Karapandža, slušajući o tome od svojeg oca i djeda, koji su se sjećali i nekadašnjih stanovnika Karapandže, svinjara, žiropaše i ratara, ali čitajući i zapise starih ornitologa o živim pernatim čudima koja se tamo kriju. Tijekom posljednjeg desetljeća prošloga stoljeća više puta sam se, dakle, upućivao u istraživanja ove šumo-baro-močvare, prelazeći u nju čamcem, zaleđenim Bajskim kanalom i pješice (s južne bezdanske strane). Više puta sam, također, bivao istjeran od čuvara šume. Tadašnji razlozi bili su velika populacija jelena, kojoj treba mir, kretanje u pograničnom pojasu (ustvari u trokutu gdje postoje dva pogranična pojasa), no, zapravo, korisnici šuma, znajmo to, nikada ne vole da im nezvani gosti vršljaju tamo gdje oni misle da su šefovi. Nekoliko puta sam, čak, išao i cijele dane pješačio uz pratnju (naoružanog) lovočuvara. Na sreću, pernatih čuda sam se nagledao! Ona i dalje tamo žive: štekavac, crna roda, brojne divlje guske, čaplje i ibisi, modrovoljke i škanjci osaši...
Sačuvana i unaprijeđena graditeljska baština
Dvadesetak godina kasnije sve se promijenilo, i to onoliko duboko koliko duboko dopire korijen najstarijeg hrasta iz Karapandže. Korisnik šume u Karapandži, JP Vojvodinašume je postalo otvorenije za posjetitelje Gornjeg Podunavlja, a samo na ovom lokalitetu, i samo djece, ugosti više od 3.000 godišnje. Nekadašnju šumarsku kućicu, staru više od 150 godina, temeljito su preuredili i sada ona služi kao moderan objekt za edukaciju i stručne sastanke. U dvorištu ove, nekada slabo poznate, Pajine lugarnice kreiran je Eko-centar Karapandža, s prostranom sjenicom i tornjem s koga puca pogled na Bajski kanal i Kenđiju. Nedavno je nabavljen i katamaran koji će kod eko-centra biti ukotvljen, a koji će posjetitelje voziti po Bajskom kanalu, toj neizmjerno značajnoj učionici pod vedrim nebom. Pokraj lugarnice još uvijek stoje objekti koji su u nekadašnjoj Monarhiji bili obvezni u dvorištima nadšumara: čardak za kukuruz, svinjac, bunar i šupa. Svi su danas obnovljeni i svi imaju edukativnu funkciju. Ona će dodatno doći do izražaja kada se ovdje uskoro otvori »Škola na rijeci«. Neka, u dobroj maniri čuvarice tajni Karapandže, ostaje skriveno što će ona sve nuditi. Za naše mlade, o čijem elementarnom znanju o prirodi ovisi njezina budućnost, vjerojatno u Bačkom Podunavlju nema boljeg mjesta za učenje o njoj. Naravno, posjetitelji imaju opcije i duljih šetlji po šumama Karapandže (starim mjestimično i do 150 godina), iz prolazaka i kroz barska i livadska staništa i uz odgovarajuće, za turiste pripremljene, tornjeve za promatranje okolice. Nije rijetkost ovdje vidjeti neke od naših najrjeđih životinja, posebno ptica.
Mislite da je bilo rizično ulagati u edukacijsku uopće i posjetiteljsku infrastrukturu na zemljištu koje je dio spornog teritorija? Nisam više siguran u to. Taj potez je višestrano vizionarski i pokazuje da prirodi treba ići u susret, ne potčinjujući je svojim uskim interesima i potrebama. Vojvodinašume su to svakako prepoznale.
U Eko-centar skreće se s međunarodnog puta Bezdan – Batina na desno. Od puta je udaljen 4,5 km. Budući da se nalazi u ograđenom dijelu lovišta, pristup i obilazak moguć je uz prethodnu najavu Šumskom gospodarstvu Sombor.
Marko Tucakov
