Arhiv tekstova
Danas meni, sutra tebi!
U prvom razredu gimnazije učili smo latinski i tada se sentenca »Danas meni, sutra tebi« duboko urezala u moje pamćenje. Prateći današnje događaje u našem »regionu« sjetio sam se jednog datuma: 4. lipnja 1920. godine, koji je vrlo važan za naše prostore ali i za našu rodnu Suboticu. Naime, toga dana u palači zvanoj Veliki Trianon u Versaillesu bio je potpisan posebni mirovni ugovor, kod nas poznat i kao »Trianonski mirovni ugovor«. Ovaj ugovor se odnosio na određivanje granice buduće Mađarske nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije.
Posljednji car i kralj Karlo IV. je sa Sovjetskom Rusijom u ožujku 1918. sklopio mir. Od tog momenta događaji su se redali filmskom brzinom. Vojno rukovodstvo Centralnih sila dobilo je neku nadu ukidanjem jednog fronta, ali su se prevarili. Snage Antante uz veliku vojnu pomoć trupa SAD-a u kolovozu su probile zapadni front, i poraz je bio neizbježan. U listopadu te godine Karlo IV. je objavio proklamaciju da će carstvo pretvoriti u saveznu državu i pozvao je pokrajine da počnu formirati svoje nacionalne savjete. U Beču je 30. listopada izbila revolucija i Karlo IV. je abdicirao. Austro-Ugarska je 3. studenog 1918. godine u Padovi potpisala kapitulaciju i time su službeno prestali oružani sukobi između K. und K. monarhije i Italije i snaga Antante. Republika Austrija je formirana 12. a Republika Mađarska 16. istog mjeseca, dan kasnije. Sada već samostalna Austrija objavila je da pretendira na teritorije Šoprona i zapadne Mađarske. Srbija i Rumunjska svoje su teritorijalne pretenzije utkali u ratne ciljeve, a Hrvatski sabor je 29. listopada donio odluku da kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija prekida državnu zajednicu s kraljevinom Ugarskom i carevinom Austrijom i želi se priključiti budućoj zajedničkoj državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Iste godine 1. prosinca je formirana kraljevina SHS. Sljedeće godine, 18. siječnja 1919. godine počela je »Pariška konferencija mira« nakon koje su zaključeni mirovni ugovori sa svakom pobijeđenom državom posebno.
Pucanj kao povod rata
Ubojstvo ne tako popularnog prijestolonasljednika bilo je samo inicijalna kapisla za izbijanje rata svjetskih razmjera. Pravi povod je bila »industrijska revolucija« u XIX. stoljeću. Porast proizvodnje tražio je sve veću radnu snagu ali i sve veće potrebe za sirovinama, koje je prije svega Engleska tražila šireći svoje interese po cijelom planetu stvaranjem kolonijalnog sustava. Privredno sve jača Njemačka bila je nezadovoljna veličinom svojih kolonija, naročito kada su najveće kolonijalne sile Velika Britanija i Francuska 1904. godine sklopili međusobne sporazume o podjeli Afričkog kontinenta. Nijemci su »zakasnili« na podjelu, a došli su u sukob s Britanijom, čija je ratna flota bila »gospodar svjetskih mora«, i govorili su: »ima li baš Engleska pravo na svjetsku trgovinu? Ima li samo ona pravo na kolonije?«. Carska Rusija je pristupila Antanti 1907. godine, nakon poraza u Japansko-rus-kom ratu, i zbog unutrašnjih nemira 1905.-07. godine. Sljedeće godine Austro-Ugarska je »anektirala« Bosnu i Hercegovinu, jer je željela dobiti dio teritorija raspadajućeg Otomanskog carstva. Na tom putu ispriječila joj se Kraljevina Srbija (pod patronatom Ruskog carstva), koja je nakon balkanskih ratova udvostručila teritorij i shodno »panslavenskoj ideji« željela ujediniti sve južne Slavene u jednu državu smatrajući sebe nositeljem tog ujedinjenja. Ja velim: to je bio »mali imperijalistički cilj«.
Ne, ne nikada!
U počeku rata SAD su bile službeno neutralne i obje zaraćene strane su opskrbljivale oružjem i hranom, a Englesku i Francusku i velikim novčanim pozajmicama. Na strani Antante su zaratili tek 1917. U versajskim pregovorima predsjednik Woodrow Wilson bio je ključna figura formuliranjem 14 točaka principa pregovora. Među njima zabrana aneksije, pravo nacija na samoopredjeljenje itd. Predložio je i osnivanje »Lige naroda« (preteča UN), s ciljem da spriječi buduće sukobe. (SAD nije pristupila). Bio je dobitnik Nobelove nagrade za mir za 1919. godinu. Ishod rata svi znamo. Čini nam se da su neki njegovi principi malo »preskočeni«, npr. kada je Mađarska predlagala referendum u Bačkoj to je odbijeno, za Šopron im je uspjelo. Nakon rata, Kraljevina SHS i Rumunjska s Čehoslovačkom sklopili su savez nazvan »Mala Antanta« s ciljem da izoliraju Mađarsku jer su oni »dobili« najveći teritorij (skoro dvije trećine) od nekadašnje »Velike Mađarske« pa su strepili od »odmazde«. Jednom su uspjeli (1921.) spriječiti da Mađarska uđe u Ligu naroda, drugi put (1922.) to im nije uspjelo. Kada se Mađarska (1923.) obratila Ligi naroda za zajam, kako bi mogla platiti dosuđenu ratnu reparaciju i podići svoju privredu, Mala Antanta je to opet pokušala spriječiti, ali uslijed pritiska i ucjene Velike Britanije ipak su morali pristati. Smatrajući velikom nepravdom sklopljeni mir, u Mađarskoj je 1922. poznati pjesnik napisao pjesmu »Ne, ne nikada« koja je kasnije postala glavna iredentistička parola revizionista.
