Arhiv tekstova

Posijati afirmativnu, slobodnu i kritičku misao

Početkom lipnja održani su IV. Karlovački dani slobodne misli, nakon čega smo o ovom studentskom skupu međunarodnog i interdisciplinarnog karaktera razgovarali s dr. Andreom Ratković, idejnom kreatoricom i predsjednicom Centra za afirmaciju slobodne misli (CEZASM), u čijoj je organizaciji skup održan. U razgovoru s dr. Andreom Ratković interesiralo me koliko su raznovrsni i tematski povezani sadržaji na skupu, uz glavnu temu – »Krizni aspekti mišljenja«, pridonijeli što boljem sagledavanju i razumijevanju aktualnih društvenih fenomena.
Kako funkcionira Centar za afirmaciju slobodne misli? 
CEZASM je udruženje pojedinaca čiji se rad zasniva na samo-kritičkom promišljanju aktualnih društvenih fenomena, a radi afirmacije kulture slobodnog mišljenja i stvaralaštva. U svom nastojanju da svim zainteresiranima osigura odgovarajuću polaznu osnovu za usvajanje novih i proširivanje već postojećih saznanja, CEZASM prije svega nastoji prezentirati i ispitati one sadržaje koji se javljaju kao nedovoljno poznati ili prihvaćeni unutar društva. Polazeći od uvjerenja da je kroz produktivnu razmjenu mišljenja i iskustava moguće osigurati kvalitetne uvjete za rast i razvoj kako pojedinca, tako i socijeteta u cjelini, CEZASM se zalaže za promoviranje kulture dijaloga, nenasilno rješavanje konflikata, razvijanje svijesti o nužnosti osobne, kolektivne i uzajamne odgovornosti radi uspostavljanja pravednijih međuljudskih odnosa, poštovanje osnovnih ljudskih prava i sloboda, prihvaćanje rodne ravnopravnosti, te njegovanje multi i interkulturalnosti. Radi što uspješnije realizacije svojih aktivnosti CEZASM posebnu pozornost posvećuje interkulturnim i interdisciplinarnim praksama, okupljanju i međusobnom povezivanju znanstvenog pomlatka, teoretičara, umjetnika, aktivista i drugih koji djeluju u oblastima znanosti, kulture i umjetnosti u zemlji, regiji i svijetu. 
Što je zamisao projekta glavnog projekta CEZASM – Karlovačkih dana slobodne misli?
Karlovački dani slobodne misli koncipirani su kao studentski skup međunarodnog i interdisciplinarnog karaktera u okviru kojeg se putem raznovrsnih i tematski povezanih sadržaja nastoje promisliti aktualni društveni fenomeni, kao i problemi koji se s njima u vezi javljaju. Okosnicu skupa predstavlja studentska konferencija na kojoj mogu sudjelovati studenti osnovnih, master i doktorskih studija. S tim u vezi, potrebno je naglasiti da je na Karlovačkim danima slobodne misli do sada sudjelovao znanstveni pomladak sa sveučilišta u Novom Sadu, Beogradu, Kragujevcu, Nišu, Zagrebu, Osijeku, Poznanu, Berlinu, Londonu itd. Osim konferencije, u sklopu KDSM-a priređuju se pozvana predavanja, otvorene panel diskusije, radionice, projekcije dokumentarnih filmova, izložbe radova. Posebno smo ponosni na to što su na Karlovačkim danima sudjelovali istaknuti predstavnici akademske zajednice: dr. Dragan Kujundžić – Sveučilište države Florida, SAD, dr. Lino Veljak – Filozofski fakultet Zagreb, dr. Slobodan Sadžakov – Pedagoški fakultet, Sombor, dr. Duško Radosavljević – Fakultet za pravne i poslovne studije dr. Lazar Vrkatić, Novi Sad, dr. Nikola Knežević – Centar za istraživanje religije, politike i društva, Novi Sad, dr. Enis Zebić – Radio Slobodna Europa, Zagreb i mnogi drugi. 
Zbog čega je na IV. Karlovačkim danima slobodne misli odabrana kao glаvna tema – »Krizni aspekti mišljenja«? Zbog čega je ta tema važna sada i ovdje?
Svaki čovjek je u bitnoj mjeri determiniran prostorno-vremenskim kontekstom u kojem egzistira i direktno ili indirektno pod utjecajem je niza različitih društvenih prilika koje se javljaju unutar istog, a iz čega proizlazi da na njegovo konstituiranje utječe mnoštvo političkih, kulturnih, religijskih i drugih fenomena. Problem nastaje onda kada se ti isti fenomeni negativno odražavaju po čovjekovo konstituiranje, a samim tim i po njegov logos i praxis. Napor u nikad jednostavnom poimanju svijeta u kojem se egzistira, kao i u djelovanju unutar istog, jest nešto za što je čovjek neminovno predodređen, ali krajnji ishod ipak ovisi od njega samog i od njegovog angažiranja, odnosno od spremnosti da ono što mu je dano ne prihvati kao zauvijek zadano, kao sudbinu koja se kao takva jednostavno mora prihvatiti. Naime, ukoliko nešto jest, to ne znači da ono i mora biti takvo kakvo jest i iz tog razloga čovjek treba biti spreman na misaoni napor radi preispitivanja svega onog s čime dolazi u dodir, a u cilju osiguranja neophodnih preduvjeta, kako za njegov osobni, tako i za opći društveni napredak. Ipak, polazeći od aktualnih prilika, dojam koji se nameće, jest da pojave poput jednoumnosti, unifikacije, homogenizacije i totalizirajućeg kretanja imaju primat u odnosu na afirmativno, slobodno, otvoreno i samo-kritičko mišljenje i njime potaknuto djelovanje. Preciznije, zatvorenost i na njoj zasnovana ograničenost potvrda su prevlasti destruktivnih -izama, kao što su fanatizam, dogmatizam, fundamentalizam i slično i oni kao takvi dovode u pitanje sve ono što se može podvesti pod civilizacijsko, te je samim tim njihova otvorena kritika nužna polazna točka za sagledavanje i razumijevanje, a potom i dekonstruiranje i supstituiranje kriznih neprilika. Budući da zatvorenost, apsolutizacija kolektiva, nacionalizam, ksenofobija, homofobija, mizoginija, revizija prošlosti, »kultura« žrtvovanja i smrti, nisu neprilike koje su nam se naprosto dogodile, već smo za svaku od njih odgovorni, bilo svojim aktivnim angažiranjem, bilo biranjem pasivnosti, onda je očigledno da njihovo uspješno nadvaladavanje ovisi od spremnosti čovjeka da upotrijebi svoje intelektualne i praktične kapacitete, te da samostalno ili pak združenim djelovanjem preuzme neophodne korake radi razračunavanja s istima.
Što je u žiži ovogodišnjeg skupa?
Vjerujući da je regeneracija civilizacije ogrezle u degeneraciji ipak moguća, namjera organizatora IV. KDSM-a je bila da se u fokus teorijskih promišljanja smjesti mišljenje, te da se putem skretanja pozornosti na njegove krizne, tj. problematične aspekte omogući povratak tog istog mišljenja ka sebi samom i to u cilju realizacije njemu svojstvenih potencijala – sve to kako bi se onemogućilo lažno, »izokrenuto« mišljenje u službi degradacije osobene, slobodne i samo-kritičke individue. Ideja je bila i da se putem markiranja kriznih aspekata mišljenja pokrene što veći broj pitanja u svezi s tiranijom nad razlikom, nad individualnim, nad vremenom i nad poviješću, odnosno svega onog što se može podvesti pod nihilizam koji vodi ka poništenju života.
U kojoj mjeri je u ovdašnjem društvu vidljivo djelovanje koje je potaknuto afirmativnim, slobodnim i kritičkim mišljenjem? 
Iako je djelovanje potaknuto afirmativnim, slobodnim i kritičkim mišljenjem prisutno unutar našega društva, ono, međutim, nije u dovoljnoj mjeri vidljivo. Naime, ono uglavnom proizlazi iz napora različitih alternativnih prostora koji nastoje ponuditi što kvalitetniju osnovu za promociju i popularizaciju kulture kako slobodnog mišljenja tako i slobodnog djelovanja. Bitno je naglasiti i da zavidan broj intelektualaca u spomenute svrhe sve više koristi upravo spomenute prostore umjesto da, kako bi se pretpostavilo, afirmaciju samo-kritičkog logosa i praxisa provodi u okviru institucija na kojima su angažirani. Nekada poznati kao rasadnici vrsnih teoretičara, mnogi od današnjih sveučilišta funkcioniraju u ravni korporacija od kojih se očekuje da ostvare što veći profit, te djeluju u pravcu očuvanja i učvršćivanja sustava od kojeg su ovisni. S jedne strane, za relevantno se uzima diploma svedena na puki papir, a ne znanje i kompetencije da se ono na što bolji način primijeni u praksi. S druge strane, tamo gdje se još uvijek inzistira na znanju, vješto se izbjegavaju aktualne, istovremeno i goruće, problemske pojave, a kako se sa stavljanjem akcenta na promišljanje onoga sada i ovdje ne bi umanjio znanstveni karakter tog istog promišljanja. Zbog svega rečenog, Centar za afirmaciju slobodne misli djeluje upravo kao alternativni prostor kojeg karakteriziraju otvorenost i kritičnost i koji svojim aktivnostima nastoji osigurati plodno tlo na kojem će združenim djelovanjem relevantni predstavnici znanstvene zajednice i znanstveni pomladak posijati afirmativnu, slobodnu i kritičku misao, njegovati je i odgajati kako bi naredne generacije mogle ubirati njene višestruko korisne plodove.
Imate li dojam da je većina ovdašnjih stručnjaka, intelektualaca, umjetnika spremna na misaoni napor radi preispitivanja svega onog s čime dolazi u dodir?
Smatram da na domaćoj znanstvenoj i kulturno-umjetničkoj sceni postoje, doduše u malom broju, pojedinci koji ne prezaju od toga da neselektivno pristupe vlastitoj stvarnosti i njome obuhvaćenim pojavama. S tim u svezi, kao netko tko je doktorirao u oblasti filozofskih znanosti i tko je u profesuri, smatram da pored izučavanja relevantnih filozofskih postavki, a radi njihovog rasvjetljavanja i razumijevanja, kao posebni zadatak imam i utvrđivanje mogu li i u kolikoj mjeri te iste postavke biti od koristi u nama svojstvenom prostorno-vremenskom kontekstu. Iz tog razloga, svojim studentima naglašavam da filozofija i uopće društveno humanističke znanosti nisu stvar prošlosti, te da mogu biti od pomoći prilikom nastojanja ne samo da dekonstruiramo uočene problemske pojave i njima nastale situacije, već i prilikom pokušaja da ih na odgovarajući način supstituiramo. Pri tome, smatram i da za svoj cilj ne trebamo postaviti iznalaženje konačnih odgovora, već postavljanje pitanja. Dovesti u pitanje sve ono s čime dolazimo u dodir, a radi utvrđivanja koliko nam ono koristi ili pak šteti jest ključni korak za racionalno, kritičko i konstruktivno sagledavanje naše stvarnosti. Iznalaženje odgovarajućih, pa makar i trenutnih rješenja je poželjno, ali neuspjeh po tom pitanju ne smije nas obeshrabriti, jer uspjeh uvijek proizlazi iz niza prethodno neuspjelih pokušaja.
Postoje li u ovdašnjem društvu vidovi tiranije nad razlikom, nad Drugim? Ako postoje, koji su uzroci?
Tiranija nad Drugim kao drugačijim je dio naše stvarnosti i s njom smo se do te mjere saživjeli da nas danas više ni ne čudi odsustvo odgovarajuće reakcije na istu. Nacionalizam, homofobija, ksenofobija i mizoginija samo su neki od primjera tiranije nad razlikom koji su istovremeno vidovi »mišljenja u krizi«, odnosno konkretni produkti mišljenja koji svjesno ignoriraju ono što je nedovoljno promišljeno ili što uopće nije mišljeno. Heidegger je svojevremeno istaknuo da je jedna od ključnih karakteristika čovjeka 20. stoljeća to što više ne misli. Međutim, problem je u tome što čovjek, pa tako i sam Heidegger odbija misliti o onome na što samo mišljenje nije u dovoljnoj mjeri ili pak nije uopće bilo fokusirano. S tim u vezi, misao koja ne misli o onome o čemu treba misliti može biti markirana kao jedan od primarnih uzroka za postojanje spomenute tiranije. Nadalje, budući je mišljenje bitno svojstvo čovjeka, onda se jednako osnovano može reći da je upravo čovjek odgovoran kako za sve pozitivne aspekte vlastite stvarnosti tako i za one negativne. Stoga je više nego očigledno da bez spremnosti čovjeka na slobodno, kritičko i afirmativno mišljenje ne možemo očekivati da se zatečeno stanje stvari bitno promijeni; bez spremnosti da se krene nepoznatim putevima neosnovano je očekivati da se ostvari susret s drugim, a potom da se u kontaktu, tj. komunikaciji s njim postigne uzajamno razumijevanje, prihvaćanje i njegovanje različitosti, te uočavanje da nas upravo ta različitost u pojedinim situacijama može zbližiti i još više učvrstiti međusobne veze.
U okviru IV. KDSM-a priređeno je predavanje dr. Divne Vuksanović »Filozofija medija i realnost: Istina i distorzija«. Što znači filozofija medija? Kakav je aktualan odnos, prema Vašem mišljenju, istine i društvene realnosti kroz prizmu filozofije medija?
Filozofija medija, u najkraćem, predstavlja izučavanje medija masovnih komunikacija i novih medija iz filozofske perspektive pri čemu se akcent stavlja na ontološki, estetički i/ili kritički aspekt izučavanja spomenutih fenomena. Mediji sve više bivaju reducirani na puka sredstva u službi moćnih, a prije svih političkih interesnih grupacija koje nastoje pomoću njih promovirati i afirmirati one vrijednosti i norme koje su od koristi prvenstveno tim istim grupacijama. One se, radi toga, služe medijima kako bi, između ostalog, što većem broju društvenih subjekata nametnule one oblike mišljenja i djelovanje koje smatraju poželjnim, te onemogućile svaki vid drugačijeg misaonog i djelatnog napora. Iz rečenog proizlazi da mediji u nama svojstvenom prostorno-vremenskom kontekstu afirmiraju upravo one segmente istine i društvene realnosti koji su prepoznati kao korisni za interesne grupacije koje njima upravljaju. Dakle, ne radi se o tome da mediji plasiraju neistine i iskonstruirane, tj. irealne predstave naše stvarnosti, već da uzimaju upravo ono realno postojeće, te da ga formatiraju i prezentiraju na način da se povećava funkcionalnost društvenih subjekata koji su pod utjecajem najrazličitijih medijskih sadržaja. A što više stoje u funkciji aktualnog sustava, bez obzira na to koje interesne grupacije unutar istog prevladavaju, subjekti se pokazuju kao korisni i potrebni. S tim u vezi, mi danas na djelu imamo sveprisutnu funkcionalnost subjekata uslijed čega je njima svojstvena subjektivnost bitno ugrožena, te se pred filozofiju medija kao jedan od izazova postavlja rasvjetljavanje onih mehanizama koji će pridonijeti reduciranju takve vrste funkcionalnosti.
Je li danas moguće društveno, angažirano, kritički djelovati izvan medija masovnih komunikacija, izvan domene spektakla?
Kada je riječ o pitanju alternative, odnosno o mogućnostima djelovanja izvan sfere spektakla, te medijski posredovane kontrole i nadzora, smatram da angažirano kritičko djelovanje ne treba a priori inzistirati na odbacivanju kako medija masovnih komunikacija tako ni novih medija –  interneta, i to iz razloga što kao moćno sredstvo degradacije čovjekove subjektivnosti jednako mogu biti korisni i za njenu revitalizaciju. Naravno, u tome od naročite pomoći mogu biti alternativni, odnosno manjinski mediji koji još uvijek koliko-toliko odolijevaju pritiscima interesnih grupacija. Naravno, u ovome može i treba biti od koristi i filozofija medija pri čemu je akcent na medijskom obrazovanju.
Održana je i panel diskusija »Ideološke prakse degradacije mišljenja«. U kojim vidovima se u ovdašnjem društvu ispoljavaju takve degradacije i postoji li u dovoljnjoj mjeri kritika takve degradacije?
Degradacija mišljenja je danas prisutna u svim društvenim sferama, a kada je riječ o nama svojstvenom društvenom kontekstu, one su najočiglednije u oblasti politike. Naime, upravo su aktualne političke prakse, pri tome ne samo u Srbiji već i na svjetskom nivou, potvrda koliko je s jedne strane, slobodno, kritičko i konstruktivno mišljenje podcijenjeno, a koliko je, s druge strane, na djelu svojevrsna simulacija mišljenja. Sfera politike se pretvorila u svojevrsnu reality platformu, a političke prakse u puko politikanstvo; u svemu tome, građanstvo i njegove potrebe, prava i slobode su u velikoj mjeri marginalizirani, te bivaju predmet pozornosti onda kada je potrebno sakupiti sitne političke poene i potvrditi svoju političku relevantnost na domaćoj, regionalnoj, europskoj ili svjetskoj političkoj sceni. Ideološke prakse degradacije mišljenja doprinijele su tome da unutar našeg društva danas imamo puki privid demokracije, odnosno demokraciju koja se svodi na to da drugi, u ovom slučaju političari, bolje znaju od nas samih što nam je potrebno, što nas tišti i koja su naša očekivanja; oni su ti koji misle umjesto nas i koji očekuju da ono njihovo unaprijed promišljeno usvojimo bez kritičkog preispitivanja.