Arhiv tekstova
Lipanjska gibanja
Anno Domini 1968. počeo je baršunastom revolucijom nazvanom »Praško proljeće«. Naime, na čelo čehoslovačke komunističke partije došao je Aleksandar Dubček, koji je najavio odstupanje od čvrstog centraliziranog partijskog kursa i ozbiljne društvene reforme. Svibanj iste te godine je također bio revolucionaran u cijeloj zapadnoj Europi. Najprije u Francuskoj, a potom i u Njemačkoj i Italiji; širom ovih zemalja izbile su velike studentske demonstracije lijeve političke orijentacije. Što uopće nije bilo čudno, jer su u spomenutim zemljama socijaldemokratske i komunističke partije bile snažne i često su određivale i opću političku orijentaciju dotične zemlje. U doba hladnog rata dvije supersile – SAD, koje su vodile blok zapadnoeuropskih naroda i vojni savez NATO, i SSSR, na čelu Varšavskog pakta i njemu pridružene istočnoeuropske zemlje, već su se nekoliko puta »mjerkali«. Prvo u Berlinu 1961. godine, kada su u kolovozu za jedan dan Zapadni Berlin, koji su zajedno okupirali SAD, Francuska i Engleska potpuno zaokružili simboličnim zidom (bodljikava žica i jarkovi) vojne snage Istočne Njemačke (DDR-a), naravno uz pomoć sovjetskih trupa. Službeni njemački naziv zida bio je: Antifaschistischer Schutzwall ili naški: Protufašistički obrambeni zid. Taj zid je postao simbol razjedinjenosti Europe. Sljedeće godine izbila je »Kubanska raketna kriza« koja je prijetila izbijanjem nuklearnog rata između nekadašnjih ratnih saveznika. Sljedeće »odmjeravanje« snage dogodilo se u listopadu 1956. godine, kada je nakon studentskih demonstracija u Budimpešti izbila »revolucija i domovinski rat«, kako se danas službeno zovu događaji koji su završeni 11. studenog s oružanim sukobima moćne armije SSSR-a i mađarskih ustanika, koji su nakon proglašenja neovisnosti najavili istupanje iz Varšavskog pakta, a uzalud su čekali da im zapadne sile pomognu. Američki predsjednik je izjavio da su mu Mađari simpatični, ali NATO snage neće intervenirati u sukobu. Iste godine i u Poznanu u Poljskoj došlo je do oružanih uličnih sukoba između pobunjenika i »snaga sigurnosti i mira«.
Pojava »Crvene buržoazije«
Četvrtog lipnja predvečer stigao sam u Beograd, jer sam prije početka ispita skoknuo kući po zalihe hrane i čistog rublja. Toga dana je Rektorat Beogradskog univerziteta donio odluku o stupanju cijelog Univerziteta u štrajk i prekid polaganja ispita. Te večeri pred Kapetan Mišinom zgradom (Rektorat) bile su demonstracije, gdje sam bio naravno i ja. Tamo sam od kolega čuo o događanjima prethodnog dana, kada je policija u Zemunu kod »Podvožnjaka« (sličnog kao kod nas na putu za Palić) silom zaustavila studente koji su krenuli u Beograd. Po pričanju bilo je i upotrebe vatrenog oružja, mnogo ranjenih i navodno četvero mrtvih. Službeno policijsko izvješće nikada nije objavljeno. Tu su »slučajno« dobili batine visoki funkcionar Veljko Vlahović i Miloš Minić, predsjednik tadašnje savezne Skupštine. Na svakom fakultetu postojala je organizacija Savez studenata (SS), predstavnici tih fakultetskih organizacija su činili univerzitetski SS. Isto tako, na svakom fakultetu postojao je i Savez komunista (SK), gdje su profesori i studenti bili zajedno. Treću grupu su činili nastavno-znanstveno osoblje fakulteta čiji predstavnici su bili članovi Rektorata. Situacija je bila prilično zamršena i moglo se manipulirati što se uveliko i činilo. Sjećam se tadašnjeg našeg dekana Petra Anagnostija koji je bio na važnom sastanku u Rektoratu, a nas oko tristo čekali smo ga u prepunom amfiteatru. Kad je stigao, bila je tišina takva da se i muha mogla čuti. On nam reče: »Djeco, ja obično psujem dva puta godišnje, ovo je prvi put i majku im j...«. U istom amfitetatru smo slušali devetog lipnja govor na TV-u, našeg vođe J. B. Tita koji je rekao otprilike ovo: »Studenti su u pravu, ali nasilničke metode, anarho-liberalne ideje ... itd. itd. nisu prihvatljive«. Nakon govora u sali je bila mrtva tišina, nitko nije rekao nijednu riječ, niti se pljeskalo, svi smo bili razočarani. Kasnije smo sišli na ulicu i oko tri fakulteta smo zaigrali kolo.
Epilog
Sada, nakon pedeset godina, shvaćam da smo bili neki novovremenski martin luteri; željeli smo socijalizam s ljudskim likom i da se komunisti vrate izvornim idejama socijalizma. Zato je Beogradski univerzitet nazvan Crvenim univerzitetom Karl Marx zato smo vikali »Dole crvena buržoazija i kneževi socijalizma!«. Tada u sukobu meke i tvrde linije u SK-a pobijedili su tvrdolinijaši, koji su na koncu i rasturili SFRJ nakon pada Berlinskog zida. Umjesto demokratizacije društva dobili smo neku polu-demokraciju, polu-diktaturu. Bili smo naivni? Danas imamo novu buržoaziju, ne znam koje boje i imamo umjesto kneževa tajkune razne vrste. Da ne zaboravim: prije 50 godina u kolovozu ovoga puta trupe Varšavskog pakta okupirale su Čehoslovačku, a kod nas je objavljena opća mobilizacija i JNA je izvedena na granice zemlje. Tada je sve počelo.
