Arhiv tekstova

Umjesto Mrożeka broadwayska pomodnost

Komad Neila Simona Bosonogi u parku, u režijskoj postavci Petra Šarčevića, premijerno je prikazan 23. listopada 1968. godine. Neil Simon zacijelo pripada onom krugu planetarno popularnih suvremenih komediografa čija se djela izvode pred uvijek punim gledalištima i u gotovo svakom kazališnom gradu, a prema čijim se tekstovima pišu scenariji i snimaju filmske uspješnice. To je pisac koji pruža obilje veselja i zabave svakom kazališnom i filmskom glumcu, redatelju, a nadasve gledatelju, jer njegove komedije ne gube duhovitost s promjenom prostora izvedbe, niti s protjecanjem vremena. 
Prema komadu Bosonogi u parku, godinu dana prije premijere u Subotici – dakle, 1967. snimljen je film za koji je sâm autor priredio svoj kazališni tekst (Barefoot in the park) u filmski scenarij. U njemu Paula Brettera, kao oličenje konzervativnosti, tumači Robert Redford, a njegovu mladu suprugu Corie, čiji je smisao života isključivo zabava, odigrala je Jane Fonda. Osvrćući se na izvedbu djela Bosonogi u parku u subotičkom kazalištu Ivanka Rackov napominje kako ono i nije bilo predviđeno repertoarom, nego je kasnije u njega ad hoc ubačeno, umjesto Tanga Sławomira Mrożeka, a kao mogući razlog za ovu izmjenu Ivanka Rackov navodi televizijsku adaptaciju Mrożekova komada. Je li ovo bio uistinu razlog, teško je reći, pogotovu s današnjeg odstojanja, ali je očito nezadovoljstvo Ivanke Rackov koja je cijeli slučaj ovako prokomentirala: 
»Kad je otpao Mrożek, onda ga je trebalo zamijeniti djelom sličnog žanra i vrijednosti, a ne pomodnim piscem s Broadwayja, koji našim gledaocima malo ima malo kazati sem zabave.« 
Koji bi to pisac sličnog žanra i vrijednosti eventualno mogao biti, uvažena kritičarka nije navela, kao što nije ni objasnila što to nedostaje Neilu Simonu, kojega naziva »pomodnim piscem« s Broadwaya, kao da bi to samo po sebi već mogao biti ili odražavati u sebi kakav nedostatak, nešto nedolično, ili nedajbože i loše. U biti, komad Bosonogi u parku Neila Simona mogao bi se uzeti kao primjer vedre i uspjele komedije o razdoblju međusobnog prilagođavanja kroz koje prolazi mladi bračni par, a tekst sadrži dovoljno dramske napetosti, sukoba i vrvi smiješnim obratima, pogotovu što je pisac, kao kontrapunkt mladima postavio i par u godinama, kojega na sceni također prate mnoge komične scene. 
Potrebno je istaknuti kako dobro, pače znalački, pisan dijalog kroz sve vrijeme trajanja predstave veže pažnju ljubitelja kazališta i neprestano iskri komikom, koju gledalište propraća salvama smijeha. Ovu značajnu prednost koju nudi i omogućuje djelo, kako zapaža Ivanka Rackov, itekako je iskoristio redatelj Petar Šarčević, izvlačeći iz ovog komada sve što je mogao, postavivši likove da lebde između zbilje i svijeta njihove mašte. Sve u svemu, ova je predstava, ipak, dobila i neizravna priznanja uvažene kritičarke. A kako je i zašto do toga, ipak, došlo? Čemu ili komu dugujemo »otopljenje« i kada je nastupila promjena? Teško je reći. Možda »sumnja« na kraju padne na glumca?
Uostalom, pa ni on nije samo netko tko će hinjeno kočoperno ili distingvirano, u kostimu što su mu ga po mjeri skrojili u kazališnom šnajderaju, ushodati se scenom u onih nekoliko dodijeljenih mu koraka potrebnih liku iz piščeva dramaturška štiva, za točno izgovoriti sve napisane rečenice i tako odraditi svoju zadaću. 
Ima tu još nečega: poneki glumci, igrajući predstavu, bili toga svjesni ili ne, ponekada nas znaju zadiviti sa scene, naprečac osvajajući gledateljstvo kada i iz manje, ili posve male i naizgled gotovo nebitne uloge prepoznaju mjesto dramske napetosti i pretvaraju ga u neočekivani estetski užitak. Razumije se, na tragu vlastite kreativnosti, što i publika i kritika umije zapaziti.