Arhiv tekstova

Vukovar, tužna priča

Komaraca je (u Vukovaru) toliko da ljetnih večeri zamrače katkada Sunce«, piše u drugoj polovici 18. stoljeća njemački putopisac Taube. »Oni su nešto veći nego u Njemačkoj, a njihov ubod više boli i otrovniji je nego kod nas. Bez mreže nad krevetom ne bi se uopće moglo spavati. Najveće dobročinstvo koje bi se moglo ukazati ovoj zemlji bilo bi svakako kad bi se isušile močvare, koje, kao i egipatske, ne samo što pune zrak rđavim isparenjima a zemlju otrovnim životinjama nego svake godine odnose nekoliko tisuća ljudi. Kad bi se od Save iskopao plovan kanal… i drugi duž Drave do Vukovara, onda u ta dva kanala ne samo što bi se izlijevale mrtve i pokvarene vode, i močvare se isušile same od sebe, nego bi se i skratilo i olakšalo dugo i mučno putovanje Savom, štoviše čitav bi taj kraj postao mnogo prijatniji, veseliji i veći.«
    Taube nije znao da su Dunav i Sava bili povezani kanalom još u antičko doba, dakle 2.000 godina prije potpisivanja Erdutskoga sporazuma.
KAKO OSTVARITI PRAVA: Današnji stanovnici Vukovara, to jest njihova politička elita, iscrpljuju se nastojeći se dovinuti, kako ostvariti prava koja u Erdutskom sporazumu pišu i koja iz njega izlaze. Stječe se dojam da na Gradskome vijeću Vukovara hadezeovi zastupnici kažu da je 1. prosinca ujedno i 1. decembra te je, kao takav, prvi dan dvanaestoga mjeseca, sedam zastupnika SDSS-a bilo bi, u najmanju ruku, suzdržano prema tom stavu. Jer nisu sigurni što o tome piše u Erdutskom sporazumu. Osnovali bi stručno tijelo i bacili se na proučavanje dokumenata. Tražili bi se krivci, prebrojavala se nacionalna krvna zrnca, lovilo se za statistiku, postavljala bi se prava pitanja, dokazivala neprincipijelnost i ugroženost… Da budemo iskreni, već se mogao iskopati kanal od Dunava do Save da smo od mirne reintegracije imali volje prionuli poslu. Erdutski je sporazum samo loša izlika.
MISLITI OZBILJNO: Erdutski je sporazum odlično sredstvo da se rasipa kreativna energija, te da se pažnja odvlači s pravih problema. Nema gorega nego shvaćati ozbiljno loše pripremljen dokument, poput teksta Erdutskoga sporazuma ili, recimo, Ustava iz 1974. godine. Taj je Ustav napisala/prevela radna skupina koju je okupio Edvard Kardelj. Stvorili su dokument koji je njihova projekcija uređenja Jugoslavije nakon smrti Josipa Broza – uzor im je bio sovjetski Ustav iz 1936. godine pisan po Staljinovom diktatu; prevoditelji su, gotovo, prevodili i gramatičke greške. Na taj se loše sročen dokument nitko nije obazirao. On nije odražavao stvarno stanje i dok je Broz bio živ, svu je vlast imao politbiro CK SKJ, a ne republički organi.
    Problem je nastao kada se rasula snaga komunističkoga pokreta, te Slovenija i Hrvatska ozbiljno shvatile alineje o pravu na samoopredjeljenje. Druga je skupina (JNA) nastojala očuvati povlastice koje im je jamčio Ustav. Treća je skupina, jednostavno, navodno čuvala Jugoslaviju, ali ne onakvu kakva je prezentna u Ustavu (Slobodan Milošević). Nitko nije imao volje mijenjati Ustav, što je bilo dovoljno za rastakanje socijalističke Jugoslavije.
    Raspad je svakome odgovarao. I vjerovnicima; iznos zajedničkoga duga od 22 milijarde dolara uspjele su doseći u nekoliko godina tajkunizacije umalo sve republike izašle iz SFRJ. I dok je sve to tako naivno i jednostavno izgledalo, skupine pod većom ili manjom Miloševićevom kontrolom krenule su u ostvarenje planova najpoznatijeg stanara najpoznatijeg nizozemskog zatvora. Cijenu su platili mnogi stanovnici hrvatskih i bosanskih gradova, no ni jedan poput Vukovara.
SRBI U USTAVIMA: Srbi su, u Srbiji, promijenili tekst republičkoga Ustava, koji je, rekli smo, bio praktički neupotrebljiv (ta zato su ga i mijenjali – međutim, odredbe o autonomiji Vojvodine su starije od 1974.; valja znati da je Milošević samo komunist), no odrekli su pravo da Hrvati promijene tekst svoga republičkog Ustava, što je, zapravo, bila jednako tako besmislica, te micanje srpskoga imena iz preambule nacrta Ustava iskoristili kao povod pobuni protiv Republike Hrvatske. Drugim riječima, kada se 1974. godine donosio Ustav, nitko nije ozbiljno mislio da će se njegove odredbe primjenjivati – istovjetan proces otpočeo je prije nekoliko godina u Erdutu.
    Zlo, koje se sručilo na grad na ušću Vuke u Dunav, odnijelo je tisuće života. Mnogi su ranjeni, zatvoreni na dulje ili kraće vrijeme, mučeni, a mnogi se, na žalost svojih obitelji, još uvijek vode u rubrici nestali. Grad je ostao bez dijela stanovnika; umalo su svi Hrvati protjerani, a malobrojni svjedoče, šutnjom koja grmi, o životu pod okupacijom.
TKO PLAĆA INSTITUCIJE: Poštujući alineje Erdutskoga sporazuma te mnogih ugovora i (po diktatu sročenih) zakona, predstavnici su Srba tražili osnivanje zasebnih dječjih vrtića. Danas se postavlja pitanje tko plaća srpske dječje vrtiće. Inzistira se na proporcionalnoj nacionalnoj zastupljenosti u državnim službama, ne obazirući se je li pri tome uposlen stručan kadar. Cjepidlači se oko nekoliko tisuća kuna koje su dodijeljene kulturnim društvima s predznakom S ili predznakom H, a ne razmišlja se o osnivanju institucija za kolektivno pamćenje Srba, niti u Vukovaru postoji domicilno veleučilište. Niti studentski dom. Postoji konsenzus o nazivima ulica, kao da je to temelj sklada, a Lavoslav Ružička, nobelovac, još uvijek u Vukovaru nema svoj muzej. Vukovar ima 7.000 zaposlenika, no većina ih ne živi u Vukovaru – dio njih su stanovnici okolnih gradova – ali zato 3.500 nezaposlenih živi u Vukovaru. I golem broj umirovljenika.