Arhiv tekstova

Spo­ra­zum za is­pra­vlja­nje asi­me­tri­je

U Beogradu je 15. studenoga, poslije nekoliko godina usuglašavanja, potpisan Sporazum između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj. Ovaj bi dokument, koji je po važnosti iznad postojećih zakona o zaštiti manjina obiju država, trebao osigurati ravnopravan tretman ovih manjinskih zajednica, s obje strane Dunava. Nešto više o samom Sporazumu i mogućnostima koje on otvara hrvatskoj zajednici u Srbiji i Crnoj Gori za »Hrvatsku riječ« govori predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća mr. Josip Ivanović.

HR: Koliko, po Vašemu mišljenju, hrvatskoj zajednici u SiCG treba značiti ovotjedni potpisani Sporazum Republike Hrvatske, te Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj?
Što se tiče položaja Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori, ovaj Sporazum je stigao zaista u krajnje vrijeme. Mi smo već počeli neke projekte raditi u nekim izvaninstitucionalnim formama, osobito projekte iz područja obrazovanja jer nismo mogli čekati da nas prati ovakva pravna legislativa i potpora. Jednostavno, morali smo svjesno u to već ući, jer je politički trenutak bio takav da je to bilo neophodno. Ovaj Sporazum sada sankcionira sve ono što smo zamislili ostvarivati, a to je uvođenje hrvatskih odjela u škole, zatim njegovanje hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture u široj mreži škola, jer to je ono što će se više koristiti nego hrvatski odjeli. Iskreno rečeno, hrvatski odjeli su i bili za očekivati samo u subotičkoj općini, a izvan subotičke općine, u mjestima u kojima su Hrvati u izraženijoj dijaspori, rasuti, tamo se nije moglo ni očekivati da će biti masovniji odaziv, pogotovo ne hrvatski odjeli. Ali se može očekivati i očekujemo da će to ići svojim tijekom polako prema jugu, kod Šokadije, što već imamo primjere u Bačkom Monoštoru i Sonti, a pretpostavljam da će to doći i u srijemska naselja. To je nešto što je neophodno, a sada imamo podlogu, osnovu reciprociteta što je jako bitno. Kad smo prije nekoliko godina usuglašavali taj tekst Sporazuma onda se ta riječ reciprocitet nije mogla niti spomenuti, niti je imalo smisla. Međutim, sam duh Sporazuma je rađen na bazi reciprociteta, jer što se priznaje jednoj manjini, to se priznaje i manjini s druge strane državne granice. To je nešto što čini podlogu. Druga je stvar što srpska zajednica u Hrvatskoj ima već institucionalno razvijenije mogućnosti za korištenje prava koja su joj zakonom omogućena, a hrvatska manjina u SiCG, budući da je tek odnedavno priznata kao manjina, i tek je Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina odredio, specificirao mogućnosti a bez dovoljno veza i primjena u specijalnim zakonima koji reguliraju područje obrazovanja, informiranja i kulture, bez takve zakonske potpore teško je bilo bilo što poduzimati. Našli smo se u situaciji kao s televizijskom emisijom na hrvatskom jeziku. Ako idemo direktno na TV Novi Sad onda ovisimo o dobroj volji nekog direktora kuće, ako idemo preko direkcije RTS-a onda se pokazalo da nema kompetencija nad tim dijelom, onda nam Omnibus zakon, koji su Vojvođani jako željeli, predstavlja neku vrstu kočnice za mogućnost ostvarivanja ili utjecanja na povoljno rješavanje te problematike glede informiranja. Sve su to bile situacije u kojima je gubitnik bila hrvatska zajednica u Srbiji i Crnoj Gori.

HR: Koja to prava Srbi u Hrvatskoj koriste u većoj mjeri nego Hrvati u Srbiji i Crnoj Gori?
Prema Erdutskom sporazumu srpska manjina u Hrvatskoj ima četiri mjesta pomoćnika ministra u Vladi Republike Hrvatske, što mi ovdje niti približno ne možemo zamisliti. Ali, svakako ćemo raditi na tome da se i taj vid prisustva Hrvata u tijelima državne uprave ipak u primjerenom postotku Hrvata koji ovdje žive ipak učini. Sama ta činjenica da Srbi imaju ta značajna mjesta, a koja služe zaista sasvim izvjesno mogućnosti dobrog organiziranja obrazovnog sustava, on je zbilja dobro organiziran i dobro funkcionira.
    Mi smo imali ekskurziju hrvatskih učitelja u mjesta Laslovo, Ernestinovo, itd. gdje smo imali priliku neposredno vidjeti kako se njeguje manjinski, srpski jezik na području Republike Hrvatske. To je institucionalno do temelja regulirano, sređeno, dotjerano, opremljeno i nalazi se u redovitoj brizi i skrbi Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske. Prema tome, u tom istom smislu bismo i mi voljeli organizirati hrvatske odjele. Ne nešto izvaninstitucionalno, da ne kažem padobransko, ne kao neku djelatnost koju bismo mi radili uz već naše postojeće, već da to bude programsko ostvarivanje škole, briga za kadrove, da briga za nastavna sredstva i udžbenike ne bude samo briga resora za obrazovanje Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća već istovremeno i briga ove države koja manjinama mora osigurati mogućnost. Mi smo od toga još jako daleko, jer nismo imali nikakvih isprava na hrvatskom jeziku. Nemamo osobnih karti, nemamo iskaznice, nemamo mogućnost dobivanja drugih dokumenata na hrvatskom jeziku. Eto, najnovije u subotičkoj općini je da možete podići dvojezični izvod iz matične knjige rođenih i to je sve. Ta prava se zapravo ograničavaju na tome. Subotica je jedina općina u kojoj je službeni jezik hrvatski. U Subotici bi bilo za očekivati da se svi natpisi, svih javnih institucija, i svih drugih institucija vode na sva tri jezika što isto tako još nije slučaj, zatim da se upravni sporovi i sudski procesi vode i na hrvatskom jeziku. To je samo jedan mali izvadak iz svega onoga što treba zaživjeti a čemu će kao pravna osnova i temelj poslužiti ovaj Sporazum o zaštiti manjina koji veoma precizno i veoma u tančine regulira i područje informiranja, u kojemu govori o mogućnosti transfera različitih vidova medija, o transferu kadrova, doedukaciji, stručnom usavršavanju ljudi koji rade u medijima, dakle to je široka lepeza mogućnosti koja sada stoji na raspolaganju i gdje ne treba ovisiti o dobroj volji onoga tko je u danom trenutku u prilici da o tome odlučuje, nego je to nešto što je normalno i utemeljeno.
    Za nas ovaj Sporazum znači po važnosti, akt odmah poslije Ustava. Mi se moramo uvijek i odmah pozivati na ovaj Sporazum, koji je temeljni dokument jer će dvije države međusobno jedna drugoj stavljati do znanja ne ostvaruje li se nešto od ovoga Sporazuma s bilo koje strane i tome će poslužiti Mješoviti odbor, koji će se formirati i koji će razmatrati sva sporna pitanja. Već na prvom susretu ili konstitutivnoj sjednici toga odbora sigurno će se izraziti i vidjeti asimetrija koja postoji. Drugim riječima, daje se mogućnost da stvari utemeljimo i stavimo u okvire normalnoga, da ne budu incidentne. Da ne bude incidentno održati govor na hrvatskom jeziku ili sat hrvatskog jezika u školi, ili održati neku emisiju na hrvatskom jeziku i dati nešto više od pukoga folklora, dati nekakav komentar političke zbilje, političke situacije u hrvatskoj zajednici, jednu samopercepciju hrvatske zajednice na ovim prostorima. Čim tako nešto učinimo nailazimo na zatvorena vrata, na skidanje emisije s programa medijske kuće, jer to je sad već politika. Dopustite da i hrvatska zajednica izraste u političku zajednicu, da se osvijesti, jer to nam upravo treba. Hrvatska zajednica mora izaći iz razdoblja letargije, depresivnosti i zatvorenosti u sebe, u svijet u kome živi s jasnom percepcijom o sebi, sa sviješću o sebi koliko vrijedi. Ne treba se precjenjivati ali se isto tako ne treba ni podcjenjivati. Prema tome, osjećamo da ćemo kroz ostvarivanje Sporazuma uspjeti rješavati naše probleme. Uostalom, ako se samo osvrnemo na situaciju od prije dvije godine i na te probleme, sada već imamo nekoliko mehanizama s kojima ih možemo rješavati. Mislim, recimo, na osnovani Savjet za nacionalne manjine Republike Srbije. Vidimo da ono što nismo mogli postići na saveznoj razini zbog složenih odnosa federacije, složili smo se na republičkoj razini napraviti Savjet za nacionalne manjine i na konstitutivnoj sam sjednici zatražio osnivanje republičkog fonda za nacionalne manjine koji bi bio izvorom financiranja udruga manjina, a mi ih u zajednici imamo tridesetak, koji će na različitim razinama, od kulturno-umjetničkih društava, preko čitaonice do Hrvatskog akademskog društva koje će okupljati intelektualce, jer je nedavno potpisan i Sporazum o tehnološkoj suradnji između dvije države koji će poslužiti kao baza naših znanstvenika i intelektualaca koji će se priključivati u različite oblike znanstvene suradnje, a što bi trebalo poslužiti poboljšanju položaja hrvatske zajednice u svakom smislu.

HR: Tko će sve činiti Mješoviti odbor koji će biti zadužen da prati provođenje Sporazuma o međudržavnoj zaštiti manjina i koliko će se on često sastajati?
U svrhu provedbe, kako stoji u samome tekstu Sporazuma, stranke utemeljuju međuvladin Mješoviti odbor koji prati provedbu ovog Sporazuma. Stranke Mješovitog odbora određuju isti broj predstavnika među kojima se nalaze i predstavnici manjina. Dakle, tu će imati svoje predstavnike svaka država, ali i manjine. Članovi Mješovitog odbora koji su pripadnici manjina imenovat će se iz reda osoba koje predlaže nacionalno vijeće nacionalne manjine, ili Savjet za nacionalne manjine kada se radi o Republici Hrvatskoj. Mješoviti će se odbor, po pravilu, sastajati jedanput godišnje, to je minimalni broj sastanaka ili, pretpostavljam, i po potrebi. Razmatrat će se ostvarivanje Sporazuma, je li se primjenjuje ili ne, odnosno u kojoj mjeri, i podnosit će preporuke vladama u svezi s ostvarivanjem, koje bi trebale potaći provođenje. Odluke Mješovitog odbora stranke prihvaćaju usuglašavanjem, što znači da će to možda biti i dugotrajne, iscrpljujuće rasprave po nekim točkama, ali nema drugog puta.

HR: U Sporazumu se spominje i financijska potpora manjinskim nacionalnim zajednicama. Koliko će to, poslije potpisivanja ovoga Sporazuma, biti veća sredstva koja bi hrvatska zajednica u SiCG mogla dobiti u odnosu na prijašnja?
To je jedno pitanje koje sam prije dva mjeseca, kada smo bili kod ministra ljudskih i manjinskih prava u SiCG Rasima Ljajića, posebno potaknuo s namjerom a vidimo koje manjine imaju bilateralne sporazume koji su već ratificirani i koji se primjenjuju. Ispostavilo se da je upravo tada u mađarskom parlamentu bio ratificiran sporazum između Republike Mađarske i SiCG te da se takav sporazum priprema i u slovačkoj manjini. Stvaranje tog republičkog fonda za financiranje rada i života manjinskih udruga morat će uzimati u obzir te sporazume. Manjine s kojima postoje takvi bilateralni sporazumi morat će biti u jednoj posebnoj situaciji zbog postojanja te bilateralne vezanosti i ovisnosti. Srpska se manjina u Hrvatskoj solidno financira, a mi smo izvještavani unazad šest-sedam godina da se tu radi o velikim iznosima, s kojima se puno toga moglo uraditi, o čemu ni blijedi trag nije bilo u odnosu prema našoj zajednici.
    Moj je stav, da mi tražimo potporu Republike Hrvatske, ali ono što je osnovno mi moramo ostvarivati u ovoj državi čiji smo mi građani, porezni obveznici, i na bazi toga imamo pravo participirati u korištenju općih dobara. Narodski rečeno, kruh moramo imati u ovoj državi gdje živimo, a za kolač i slatko vrhnje trebamo imati od matične države.

HR: U hrvatskoj zajednici u više područja djelovanja nije institucionalno zaokružen sustav, kao što je to npr. obrazovanje i informiranje. Za što bi se konkretno već mogao iskoristiti Sporazum kao međudržavni dokument na koji bi se moglo pozvati u cilju ostvarivanja reciprociteta i rješavanja postojećih problema?
Prije svega, kadrovska prosvjetna suradnja. Kod nas postoje dvije osobe iz Republike Hrvatske koje su poslane od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Jedna osoba prošle je godine dobila odobrenje za rad, a ove godine to odobrenje još nije stiglo. One su tu, one hoće i žele pomoći ali postoji formalna prepreka, a ja ne bih volio dovesti u nezavidan položaj nijednog ravnatelja škole da mu u školi rade osobe iz druge države za čiji rad ne postoji legitimno pokriće. Mislim da će ovaj Sporazum to vrlo brzo staviti na dnevni red i da će stoga to vrlo brzo biti i primijenjeno.
    Druga je stvar slučaj skinute televizijske emisije Tragom hrvatskim. Ne radi se tu više o jednoj emisiji koja je skinuta ili nije skinuta, radi se o tome da se moraju stvoriti institucionalno isti uvjeti kao što su oni za druge nacionalne manjine. Meni je obećano, da će se otvoriti u Subotici, dopi sništvo, uredništvo, koje će o državnom trošku praviti emisije i koje će se emitirati na RTS-u. To je ono što je normalno. To imaju i druge manjine koja ta prava koriste u Srbiji desetljećima.