Arhiv tekstova
Pomoć za pokret
SUBOTICA – Kada bi statistika bila jedini dokaz o zastupljenosti subotičkih Hrvata u političkom životu tog najvećega grada na sjeveru Bačke, moglo bi se reći da Hrvati imaju velik utjecaj. Jer od 67 zastupnika u tamošnjoj gradskoj skupštini, čak 18 je hrvatske nacionalnosti. No samo petorica od njih članovi su jedine vojvođanske stranke s hrvatskim predznakom – Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV), stranke koja jedina na vojvođanskoj sceni kao programski cilj ima zaštitu i promicanje prava hrvatske zajednice. Ostalih 13 glasova raspršeno je između Lige socijaldemokrata, G17 plus, Demokratske stranke, a Hrvata ima i u Šešeljevoj Srpskoj radikalnoj stranci.
Riječ je o samo jednom od brojnih paradoksa što obilježavaju okružje u kojemu živi još oko 35.000 međusobno podijeljenih Hrvata u Subotici. Polovica od njih, naime, naziva se Bunjevcima koje, prema riječima Vjesnikovih sugovornika iz DSHV-a, i aktualna, kao i Miloševićeva vlast, vješto koristi u razbijanju hrvatskog korpusa.
»Bunjevci su vječita magla na sjeveru Bačke«, tvrdi Đorđe Čović, potpredsjednik DSHV-a. »Kad si Bunjevac, tobom je mnogo lakše manipulirati, nemaš nikoga iza sebe pa je razumljivo da takvi nemaju nijednog vijećnika u tijelima lokalne vlasti«, kaže.
»Bunjevce se doživljava kao lojalne građane, kao da mi koji se izjašnjavamo kao Hrvati to nismo«, nadovezuje se Dujo Runje, jedini hrvatski zastupnik u vojvođanskom parlamentu i predsjednik Hrvatskog akademskog društva. Prema njegovu mišljenju, samo stoga što su »na hrvatskoj crti« već 14 godina, žive drukčije od ostalih.
»Više radimo da bismo živjeli kao ostali, jer imalo bolja radna mjesta za nas su zatvorena. No ako se izjašnjavate kao Bunjevac ili Šokac, dobit ćete posao«, tvrdi Runje koji je na razgovor došao s predstavljanja knjige »Leksikon podunavskih Hrvata«. »Tim kapitalnim djelima ne mogu se pohvaliti ni jače etničke zajednice u Vojvodini, no što nam to znači?«, kaže.
Iako bezrezervno pozdravljaju sastanak premijera Ive Sanadera i Vojislava Koštunice i najavljeno potpisivanje sporazuma o obostranoj zaštiti nacionalnih manjina, sumnjaju da će se nešto bitno promijeniti. S druge strane, ne žele ni vjerovati da će dokument ostati mrtvo slovo na papiru, kao što je to dvije godine star srbijanski zakon o zaštiti nacionalnih manjina, jer je većina njegovih odredbi napisana, tvrde, u kondicionalu.
»Država stvara pravni okvir, ali ga mora i primijeniti u praksi«, kaže predsjednik DSHV-a i budući dogradonačelnik Subotice Petar Kuntić. »Nama ne trebaju samo birane riječi na papiru, mnogo bi nam više značilo kad bi Marinko Jandrijević, Hrvat koji je radio na carini i bio izbačen s posla samo zbog toga što je Hrvat, bio vraćen na posao, jer na to državu obvezuju četiri pravomoćne presude u njegovu korist«, govori Kuntić. Navodi pritom primjer »ravnopravnosti« hrvatskog s drugim službenim jezicima u pokrajini: »Istina je da je hrvatski ravnopravan sa srpskim i mađarskim i da su u Subotici promijenjene ploče s nazivima ulica. No, ako je hrvatski službeni jezik, zašto se na programu Radio Subotice emitira samo dva sata dnevno«?
I Runje i Čović i Kuntić se osjećaju zapostavljenima i tvrde da takav osjećaj dijele i ostali vojvođanski Hrvati. Vjesnikovim sugovornicima nije jasno da ih je hrvatski veleposlanik u SiCG prvi put posjetio pola godine nakon njegova preuzimanja veleposlaničke dužnosti.
Subotički Hrvati od službenog Zagreba očekuju veću agilnost. Naglašavajući da nemaju nikakvih pretenzija osim kulturne autonomije, žele se integrirati u gospodarski, politički i kulturni život Srbije i Vojvodine isključivo kao Hrvati, a ne da se moraju skrivati pod drugim imenima.
S gorčinom govore o činjenici da su jedina vojvođanska stranka koja je u kampanju uoči prošlih lokalnih izbora ušla bez ijednog dinara, kune ili eura. Osjećaju se zaboravljenima. »Na završni skup glavne mađarske stranke u Vojvodini došao je mađarski predsjednik, a nama ni naš veleposlanik«, kaže Kuntić koji, uspoređujući hrvatsku s ostalim manjinama u Vojvodini, voli upotrijebiti izraz »mi biciklom, drugi mercedesom«.
Subotički Hrvati kažu kako su tek iz novina doznali da će u Beogradu biti potpisan i sporazum o suradnji između ministarstava prosvjete i znanosti dviju zemalja. »Ne mogu vjerovati da nas nitko nije obavijestio! Ne tražimo od Hrvatske milostinju, nego pomoć da se nekako pokrenemo«, kaže Dujo Runje, ističući da bi to mogla biti i pomoć za školovanje hrvatskih nastavnika. »Ali ne u Hrvatskoj, jer iz nje se mladi nakon studija ne vraćaju u Vojvodinu, nego u Novom Sadu, primjerice«, zaključuje Runje.
