Arhiv tekstova
Imamo se čega sjećati
Među najljepšim, ali i najbrojnijim sjećanjima većina su ona iz školskih dana. Netko ih čuva u albumima, netko u običnim kartonskim kutijama, a netko, poput Marinka Šokca iz Sonte, u ladicama jedne obične kuhinjske vitrine. Fotografija pred čitateljem ovoga broja Hrvatske riječi, materijalno svjedočenje o jednom svibanjskom danu od prije pedeset i nekoliko godina posve slučajno je došla pred oči autora ovih redaka. Jednom prilikom, na poziv Šokca, kako bi vidio neku dokumentaciju i ponešto mu pojasnio, svratio je kod njega na prijepodnevnu kavu. Iz hrpe papira koje je domaćin donio ispala je i ova fotografija. Kako su iz iste generacije, prisjetili su se i događanja iz tih vremena. »Svibanj je za nas bio mjesec u kojem je bilo najviše velikih i zanimljivih događanja. Već 1. i 2. vatrogasna limena glazba ulicama sela je svirala budnicu. Za nas djecu bila je to prava atrakcija. Za vrijeme svirke pratili smo ih ulicama, bio nas je cijeli buljuk. Već od polovice travnja počele bi, a u svibnju se intenzivirale, pripreme za slet, koji bi se održavao na nogometnom stadionu za Dan mladosti, kako smo s ponosom izgovarali, naš dar drugu Titu za rođendan. Znam da su u tom sletu sudjelovali učenici viših razreda, odjeveni u fiskulturnu opremu, a mi iz nižih razreda bismo se maskirali i poslije izvedenog sleta starijih učenika dolazilo je naše vrijeme za igru na travnjaku. Igrali smo se svašta. Bilo je tu vrlo maštovitih kreacija. Travnjakom su defilirali prinčevi, princeze, vještice, kuharice, čarobnjaci, kauboji, indijanci, banditi raznih fela, partizani... Jedino se nikada nije moglo naći djecu koja bi se maskirala u okupatore i domaće izdajnike. To bi valjda bila najveća kazna za svakog od nas, jer smo u školi učili o njihovim zločinima u ratu, pa tko bi se, onda, uopće i htio maskirati u takve?«, uz smijeh se prisjeća Šokac. U to vrijeme u Sonti je bilo oho-ho više djece nego danas. Osnovna škola Ivan Goran Kovačić imala je više od tisuću učenika, raspoređenih u tridesetak odjeljenja. Znači, po trideset i nekoliko učenika u svakom odjeljenju. »Kad sam upisan u prvi razred, u mojem odjeljenju je bilo trideset šest učenika. Jedva da je za sve bilo i stolaca. No, do zimskog raspusta već smo se malo prorijedili, troje ili četvero Roma jednostavno je prestalo dolaziti. Ionako su bili nekoliko godina stariji od nas, ali od prvog razreda se nisu makli. Tada nije bilo socijalne pomoći, a zbog specifičnog načina života roditelji ih nisu tjerali na učenje. Rezonirali su: što da se dijete muči, škola mu i tako neće trebati u životu. U generacijama starijih od naše i dosta naših ljudi, u ogromnoj većini sitnih paora, djecu je ispisivalo iz škole već poslije završenog četvrtog-petog razreda, obično s proljeća. Motika više u kući puno je značila. Naše generacije već je zahvatilo vrijeme pojačane industrijalizacije, masovnih upošljavanja, pa smo se u velikom postotku upisivali u srednje škole i na zanate. Ovo na fotografiji je samo manji dio učenika u mojem odjeljenju, djevojčice, i to ne sve, i svega par dječaka. To su bila najmirnija djeca, a pretpostavljate i najbolji učenici. Ostali su bili u igri širom travnjaka, nisu baš svi obožavali fotografiranje, a većina nije ni znala da im dio odjeljenja i učiteljica poziraju. Toga dana bili smo presretni, jer nam nikada nije bilo dosta vremena za igru, a tada smo se igrali službeno. Koristili smo tu prigodu da se maskiramo onako kako nam za svakidašnju igru roditelji nisu dopuštali. Nažalost, danas ni na ulici ne vidim djecu koja uopće znaju za naše nekadašnje igre. Vidim da već i oni koji su tek progovorili pružaju ruke za mobitelima, a djeca od nekoliko godina barataju tabletima i računalima. Ne znam čega će se oni sjećati kad dođu u naše godine«, završava priču Šokac.
Ivan Andrašić
