Arhiv tekstova
Spomenica u čast zaslužnim prosvjetiteljima
Školstvo u Beški od 1941. do 1965. knjiga je autora Duška Lupurovića, rođenog Beščanina, po zanimanju ekonomista, a po interesiranju povjesničara amatera, istraživača lokalne povijesti. Prva knjiga o školstvu u Beški od 1690. do 1941. godine objavljena je 2015. godine, kada je i organizirana svečana akademija povodom 325 godina školstva u Beški. Druga je nastavak prethodne i obuhvaća razdoblje od 1941. do 1965. Oba djela predstavljaju vrlo rijetke povijesne knjige u Srijemu.
»Nekim neobičnim spletom okolnosti počeo sam izučavanje porijekla svoje obitelji i u tom istraživanju nailazio na zanimljive i tada meni nepoznate podatke o Beški. I pošto se najviše podataka prikupilo o crkvi i školi, tako je i monografija o beščanskoj pravoslavnoj crkvi objavljena 2003. godine. Bilo mi je bitno da sve bivše mještane – učitelje i upravitelje pobilježim i pronađem makar nekoliko podataka iz njihove biografije, kako bismo im se bar na ovaj skroman način odužili za višegodišnji uloženi trud«, ističe Lupurović.
O povijesti školstva u Beški on kaže:
»Prvi spomen škole u Beški datira iz 1690. godine. Proučavanjem arhivske građe nepobitno je utvrđeno da je beščanski svećenik Rafail-Raka Doronjski obučavao svećeničke kandidate pred sam kraj XVII. vijeka. U jednom dokumentu je navedeno da u Beški postoji školska zgrada 1692. godine. Početkom XVIII. vijeka ta škola sve više gubi klerikalni karakter i postaje narodno-vjeroispovjedna škola u kojoj sve češće rade obučeni učitelji, u kojoj su učenici izučavali samo osnovne stvari i molitve. Beška je 1747. godine ušla u sastav Vojne granice i postala sjedište kompanije u okviru Petrovaradinske graničarske regimente. Posebno je zanimljivo da je već 1773. u Beški osnovana graničarsko-trivijalna škola u kojoj su predavanja bila samo na njemačkom jeziku i u nju su išla djeca iz Beške, Čortanovaca i Krčedina. Paralelno s njom je postojala i srpska općinska škola s narodnim učiteljima i na narodnom jeziku«, navodi autor.
Važan segment u izučavanju povijesti
Kada se prati povijest nekog manjeg naselja, kao što je Beška, vrlo je malo dostupne sačuvane originalne arhivske građe.
»U Beški su još 1733. godine svećenici vodili domovne protokole, odnosno popise svih mještana po kućnom broju. Matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih se redovno vode od 1771. i sve su sačuvane. Postoje i dvije crkvene spomenice s kraja XIX. i početka XX. vijeka koje su dragocjeni izvor povijesti Beške, a sačuvana je i stara Spomenica opće pučke škole u Beški koja datira od sredine XIX. vijeka.«
Najspecifičnija po Beščanima
»I bilo gdje da se nalazi, na bilo kojem kraju svijeta uvijek s ponosom kaže da je Beščanin. Jedan moj prijatelj, koji sad živi u Zagrebu, kaže da mu je i sunce milije u Beški. Beška i Beščani su odvajkada bili dobri ljudi i domaćini i tu posebnost nosili su sa sobom ma gdje da su dalje nastavili živjeti. Priliku da se vrate u svoj rodni zavičaj dobili su bivši Beščani. Nakon nesretnog rata devedesetih godina mnogo je beščanskih Hrvata (a tada ih je bilo oko 30% ) napustilo svoje rodno mjesto i preselilo se u Hrvatsku. Naše Zavičajno društvo je ostalo u kontaktu s mnogima i redovito organizira njihov dolazak ovdje.«
Veliki broj učitelja Hrvata
Prije Drugog svjetskog rata u Beški su, između ostalih, službovali i učitelji Hrvati: Davorin Jaković, Josip Stefanović, Martin Levačić, Anka Mlinarić, Amalija Pavičić, Đuro Kuskunović, Josip Žert, Anka Vrnačić, Zlata Baumajster, Josipa Čanjevac, Ljubica Mlinarić...
»Tijekom rata za beščanskog učitelja došao je Ivan-Ivo Severdija rodom iz Trebinja koji se ovdje zadržao nekoliko godina. Zanimljivo je da je on bio podstanar u mojoj obiteljskoj kući. Negdje 70-ih godina prošlog vijeka došao je u Bešku i posjetio mog strica, koji je bio nastavnik povijesti. Ne znam zbog čega, ostavio nam je svoju fotografiju, koju sam iskoristio u knjizi. Prije rata iz Novog Slankamena doselio se poštar Nikola Tkalac sa svojom obitelji. On je ostao upamćen kao čestit i pošten čovjek. Za vrijeme Drugog svjetskog rata svojim utjecajem je spasao neke Beščane od strijeljanja. Njegov sin Krunoslav je bio nastavnik u beščanskoj Progimnaziji, kasnije Nepotpunoj gimnaziji i osnovnoj školi od 1947. do 1954. godine. Predavao je matematiku, povijest i zemljopis. Dok sam pripremao knjigu, jedan bivši učenik mi je pričao i o nastavniku Krunoslavu Tkalcu. Rekao mi je da je bio izuzetan predavač, human čovjek, koji je poštovao vjerska opredjeljenja učenika«, kaže Lupurović.
Multietničnost
Na poseban način multikulturalnost u Beški je istaknuta u knjizi.
»Njegovanje multietničnosti u Beški zadržalo se do današnjih dana. To je veoma važna činjenica kako bismo mi ovdje mogli hvatati korak s naprednim europskim državama, gdje se o tome ne govori i ne razmišlja, nego se to podrazumijeva.«
U popisima učenika nalaze se učenici raznih nacionalnosti. Obje knjige sačuvale su djelić kulturne povijesti Beške i Srijema, ne dajući mogućnost nekim zlonamjernicima da u daljoj budućnosti prekrajaju ili izmišljaju neku novu povijest naroda koji su živjeli u ovim krajevima.
S. Darabašić
