Arhiv tekstova
Šansi mnogo, a resursa nedovoljno
Institucija Pokrajinskog zaštitinika građana – ombudsmana organizirala je međunarodnu konferenciju »Jezik – kultura – identitet« u Novom Sadu 12. i 13. travnja. O ovim nepresahlim temama, za koje interes iskazuju i pripadnici akademske zajednice i tijela vlasti, i upravna tijela i, konačno, građani – govornici, nositelji i graditelji, govorili su vrlo raznoliki stručnjaci i praktičari koji su se odazvali pozivu pokrajinskog ombudsmana dr. sc. Zorana Pavlovića. Prepoznajući da su »jezik i kultura glavne točke oslonca svake nacionalne zajednice«, on je, kao i ostali uvodničari, te nekoliko predstavnika pokrajinskih tijela uprave koji su govorili na ovoj konferenciji, izlistao načine na koji pokrajinska administracija nominalno djeluje na očuvanju tih oslonaca.
Što kaže akademska zajednica…
Neke od tih aktivnosti implementacija su odredbi Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima koje je Srbija, kao član Vijeća Europe, ratificirala 2006., te nominalno štiti prijavljenih 15 regionalnih i manjinskih jezika (među njima i hrvatski). Kako je naveo prof. dr. sc. Ranko Bugarski, član Europske akademije znanosti i umjetnosti i u dva mandata član Međunarodne ekspertne skupine koja ocjenjuje izvješća pojedinih država potpisnica o primjeni konvencije, Vijeće Europe iznosilo je pohvale na račun Srbije.
»Ono smatra da u nekim slučajevima Srbija vrlo dobro primjenjuje konvenciju, a neki slučajevi su proglašeni i primjerima najbolje prakse, kao što su institucije nacionalnih vijeća, kao i višejezični program na RTV-u«, kazao je on.
Dr. sc. Tibor Várady, srbijanski akademik, pokušao je odgovoriti na pitanje kako globalizacija utječe na identitet. Primijetio je da je posljedica tog utjecaja postojanje više empatije između većinskih i manjinskih jezika, jer i jedni i drugi imaju sličnu poziciju prema engleskom jeziku. Kazao je da razumijevanje potrebe očuvanja manjinskih jezika znači izlazak iz obrazaca i predrasuda.
»Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća postojao je posebno negativan stav prema višejezičnosti koji treba prevladati. Ukoliko Mađar nauči govoriti srpski, to nije izdaja mađarstva već povećanje stupnja dostojanstva te osobe«, naveo je jedan primjer Várady.
Dr. sc. Biljana Sikimić s Balkanološkog instituta SANU-a predstavila je UNESCO-vu listu ugroženih jezika, od kojih su u Srbiji kao takvi označeni: romski, arumunjski (cincarski), ladino (serafski španjolski), banatski bugarski, rusinski i torlački.
»Našim istraživanjima potvrđeno je da je karaševski torlački, koji su govorili Karaševci naseljeni u južni Banat početkom XIX. stoljeća nestao i da su njegovi govornici asimilirani«, kazala je ona. Predstavila je i programe jezičnog dokumentiranja ugroženih jezika, među kojima je, zanimljivo, i jedan program koji se ne bavi dokumentiranjem jezika, nego »šokačkim govorom« (koji ni po kojim kriterijima ne spada u ostale koje navedeni Institut dokumentira). Riječ je o suradnji koju Institut ima s Markom Ivoševim, umirovljenim profesorom ruskog jezika podrijetlom iz Berega i koji je do sada rezultirao izradom »Online rečnika šokačkog govora«. »Rečnik« predstavlja riječi koje započinju s ukupno sedam slova na način i u kontekstu u kome se izgovaraju na štokavskoj ikavici u Beregu. Nisu slučajno poklopljene činjenice da je »Rečnik« Ivoševa dio projekta SANU, institucije čija je intencija šokački i bunjevački dijalekt etablirati kao sastavne dijelove srpskoga jezika, s jedne strane, te otvoren govor o tome od strane recenzentice njegove zbirke poezije (pisane na šokačkoj ikavici). Te činjenice bacaju sjenu na uživanje u ljepoti (malobrojnih) riječi koje je Ivošev prezentirao internetskoj javnosti.
… a što praksa?
Drugi dan ove konferencije bio je u mnogo manjoj mjeri obilježen akademsko-politikantskim tonovima i promidžbom rada institucija AP Vojvodine. Nažalost, ni u njemu, iz nepoznatih razloga, sudionici govornicima nisu imali prilike postavljati pitanja u plenarnom dijelu, što bi trebla biti glavna odlika konferencija. Satisfakcija za to trebala je, pretpostavka je, biti iscrpan prikaz uporabe manjinskih jezika u pravosuđu i upravi. Erika Szarvák Baráti, predsjednica Osnovnog suda u Senti, detaljno je predstavila stanje uporabe mađarskoga jezika u radu ovog suda.
»Među zaposlenima u našem sudu nema sudskog tumača za mađarski jezik. Ukoliko stranke zatraže postupak na mađarskom, moći ćemo dobiti sudskog tumača sa strane ako imamo sreće, a inače se pretres odgađa. Zapisnici i sudske odluke se, ukoliko stranka traži suđenje na mađarskom jeziku, dostavljaju na oba jezika. I tu nastaju problemi, jer sud nema dovoljni broj zapisničara i daktilografa za mađarski jezik, a oni koji to znaju raditi ne prihvaćaju se ovog destimulativnog i zahtjevnog posla. Ni suci nisu u boljem položaju – sucu koji sudi na oba jezika ne daje se ni na koji način prednost, jer ukoliko proces vodi samo na srpskom jeziku može ga prije i efikasnije okončati. U ovoj situaciji, branitelji stranaka koje traže suđenje na mađarskom jeziku savjetuju klijentima da ono ipak bude na srpskom, s tim što se tijekom postupka može govoriti i mađarskim jezikom, dok sudac preuzima posao sudskog tumača. No, takav postupak ne klasificiramo kao postupak na mađarskom jeziku«, elaborirala je Szarvák Baráti.
Kako se službeni jezici i pisma nacionalnih manjina rabe u radu Gradske uprave Subotice, opširno je izvijestila Marija Ušumović Davčik, načelnica ove uprave. Predstavljajući rad prevoditeljske službe Gradske uprave, ona je rekla da su u njoj sistematizirana dva mjesta za prevoditelje za mađarski i jedan za hrvatski jezik, dok je zaposlen samo jedan prevoditelj za mađarski.
»Razlog tome je što se slabo vrjednuje rad u tijelima javne uprave, a i za rad u našoj Gradskoj upravi slaba je zainteresiranost«, kazala je ona.
Osim opsega rada koji je opisala, Ušumović Davčik je naglasila da gradska prevoditeljska služba ne radi samo za Gradsku upravu, već i institucije koje je ona osnovala, javna poduzeća i javne ustanove. U svom pregledu uporabe manjinskih jezika u Subotici, ona je referirala u predmetima koji stižu u Gradski kontakt centar, o sačinjavanu biračkog popisa, izdavanju uvjerenja, o uporabi osobnog imena, upisa u matice, a prikazala i broj predmeta, odnosno postupaka koji su bili vođeni tijekom 2017. na mađarskom i na hrvatskom jeziku.
Ukoliko se lokalne samouprave ogriješe o propise koji reguliraju službenu uporabu jezika, i »smiješi« im se inspekcijski nadzor.
»Imamo dijametralno suprotne odluke i nesnalaženja lokalnih samouprava. U Općini Vrbas crnogorski jezik, primjerice, nije uveden u službenu uporabu, što je kršenje zakona, budući da je broj Crnogoraca po posljednjem popisu u toj općini veći od 15%. S druge strane, neke općine su suviše pretenciozne u svojem radu na službenoj uporabi jezika manjina. Tipičan primjer je Općina Bela Crkva, koja je u svim naseljima uvela u službenu uporabu češki, rumunjski i mađarski jezik. To uzrokuje financijske probleme i daleko je bolje rješenje ukoliko se službena uporaba ograniči na naselja u kojima je određeni manjinski jezik službeni«, smatra Adrian Borka iz Pokrajinskog tajništva za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne manjine – nacionalne zajednice.
On je kazao da u praksi često ne postoje zadovoljavajući kadrovski, materijalni i proceduralni uvjeti za opstanak i razvitak službene uporabe manjinskih jezika i pisama, ali da je primjetna i slaba obaviještenost pripadnika manjina o pravima u oblasti službene uporabe jezika. Na koncu, spomenuo je i da bi sredstva koja tijela vlasti na svim razinama izdvajaju za ove namjene mogla biti izdašnija.
O iskustvima nacionalnih vijeća u očuvanju identiteta govorili su predstavnici samih vijeća, među njima i predsjednik Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća Darko Sarić Lukendić.
Marko Tucakov
