Arhiv tekstova

Le­ga­li­za­ci­ja pra­va jačih

Josip Gabrić ima značajno političko iskustvo osobito u upravnim poslovima još iz vremena SFRJ. Prekid u bavljenju javnim poslovima uslijedio je ne njegovom voljom, kad je sedamdesetih godina zbog optužbi tipa »viđen kako šeće korzom s Mikom Tripalom« postao »nepodoban« za poslove upravljanja Suboticom i kad je otišao u odvjetnike. Ponovno se uključuje u politički život nastankom višestranačja i osnivanjem Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini 1990. godine, čiji je član od samog osnutka. Trenutno obnaša dužnost dopredsjednika DSHV-a. Kako kaže, želio bi svoja bogata iskustva prenijeti na mlade generacije u DSHV-u, koje trebaju još puno toga uraditi na polju postizanja pune ravnopravnosti Hrvata na ovim prostorima.

HR: Za nama su lokalni izbori, i za razliku od 2000. godine, kada je DSHV na izbore išao pod okriljem DOS-a, ove godine je stranka nastupala samostalno. U ocjeni izbornih rezultata DSHV-a postoje različita mišljenja. Kako ih vi ocjenjujete?
Sagledavajući protekle, izbore ocjenjujem  uspješnima i prema postignutim rezultatima realnim, imajući u vidu činjenicu da su uvjeti pod kojima je to postignuto za nas bili veoma loši. DSHV je osvojio pet mandata u subotičkoj skupštini, dva u somborskoj skupštini i jedan mandat u Apatinu, te jedan mandat u Skupštini Vojvodine. Kao loše uvjete navodim sljedeće: prije svega, izbornu kampanju smo vodili takoreći bez ikakvih financijskih sredstava. Mi nismo imali sponzore, nismo imali nekih ozbiljnijih izvora prihoda i minimalna sredstva, kojima smo raspolagali, sakupili smo iz članarine. Dok su druge stranke svakodnevno koristile sva moguća promidžbena sredstva – radio, televiziju, tisak, bilborde – mi smo uspjeli jedino svoje kandidate objaviti u Subotičkim novinama i Hrvatskoj riječi i nešto minimalno preko Radio Subotice i Subotičke TV. Međutim, u suvremenim uvjetima moramo priznati da je to jedan vrlo važan detalj u vođenju predizborne kampanje.

HR: Kako očekujete da će DSHV opstati bez novca?
Dokaz za to da smo opstali su baš i protekli izbori. Sprovesti izbore takoreći bez dinara, valjda samo mi možemo i to je ono naše »od kuće do kuće«, razgovor s ljudima. Međutim, u idućem periodu to se mora izmijeniti i neka sredstva moramo osigurati. Poboljšavaju se odnosi između Srbije i Hrvatske, bilo je susreta na najvišim razinama i očekujem da će ovi procesi sigurno poboljšati položaj Hrvata u Srbiji. Očekujem da dostignemo onu razinu koju već sada imaju Srbi u Hrvatskoj. Jer, sve dotle dok mi od Republike Srbije nemamo nikakvu financijsku pomoć, ni DSHV kao politička organizacija, a također ni naše kulturne institucije, dotle je teško u ovim uvjetima napraviti neki napredak.
    Ipak, da DSHV ima legitimitet predstavljati hrvatsku zajednicu  potvrđuju svi dosadašnji izbori. Mi prije svega imamo jedno, ipak, dosta sigurno glasačko tijelo. Ono se uvijek kreće tu negdje oko pet tisuća, a što je ovoga puta bilo oko tri tisuće i tristo, razlozi su više u tome što je opća situacija u zemlji bila takva da su i druge stranke nacionalnih manjina imale znatno manji odziv birača nego što je to bilo uobičajeno. Međutim, to naše sigurno biračko tijelo, koje bez ikakve promidžbe, kad je riječ o Subotici, izlazi na izbore, uvijek je negdje oko pet tisuća. Mi taj broj sigurno trebamo povećati, ali u tome možemo uspjeti samo ako budemo više angažirani na različitim dužnostima u institucijama i javnim poduzećima, da se osjeti naša nazočnost u gradu, jer ako niste nazočni, smatraju da ste netko tko se nalazi u nekom drugom planu, na koga nitko ne računa i na koga niti taj narod ne može računati.

HR: Nekadašnji koalicijski partneri iz DOS-a, a i sadašnji na razini Pokrajine i u drugim općinama, nastupali su u Subotici kao konkurenti za glasove, ističući kako je dosta vladavine »nacionalnih« stranaka u Subotici, te da je došlo vrijeme da građanske stranke preuzmu upravljanje gradom. Što mislite o tome?
Konkurencija je bila jako glasna, ističući takozvanu građansku opciju kao najbolje rješenje za Suboticu, pri čemu su napadali postojeću koaliciju manjinskih stranaka SVM – DSHV. S ovakvom kampanjom i velikim obećanjima uspjeli su jedan dio naših birača pridobiti, i to onih birača koji nisu bili upoznati sa stvarnim stanjem stvari. Prije svega, isticati da je manjinska koalicija isključivo vodila računa o svojim zajednicama i njihovim problemima, a zapostavljala određene građanske vrijednosti kao i probleme grada, u najmanju ruku nije fer, a posebno što su takvi navodi netočni i uvredljivi. Naime, može li se tvrditi da pripadnici manjina, koji su izabrani na određene funkcije, ne znaju cijeniti građanske vrijednosti i položaj i ponos svoga grada, kada vrlo dobro znamo da pripadnici manjina imaju ugrađeni minuli rad u sva zdanja u gradu i sve vrijednosti ovoga grada. U pitanju je minuli rad naših očeva, djedova i pradjedova koji i te kako želimo sačuvati.
HR: Upućuje se prigovor, kako nije dovoljno učinjeno u posljednjem desetljeću i kako se Subotica ne razvija u dovoljnoj mjeri, te da se moraju uvoditi korjenite promjene u upravljanju gradom?
Postoji odgovor i na ovo pitanje – zašto nije učinjeno više u proteklom periodu? Odgovor je jasan, a to je, da sve dotle dok se ne provede prava decentralizacija, općine i gradovi se neće moći razvijati prema snazi svojih žitelja i neće moći zauzeti ono mjesto koje drugi gradovi i općine u svijetu imaju.

HR: Argument onih koji zastupaju mišljenje da su stranke s nacionalnim predznakom nepotrebne je da će ulogu nacionalno-manjinskih stranaka preuzeti nedavno formirana nacionalna vijeća. Kako to komentirate?
Političke stranke su one koje zastupaju određenu nacionalnu zajednicu u parlamentima, gdje treba i mora doći do izražaja pripadnost određenom narodu. S druge strane, nacionalna vijeća, barem po postojećem zakonu, mjerodavna su isključivo za obrazovanje, kulturu, informiranje i službenu uporabu jezika, što mislim da nije dovoljno za afirmaciju jedne nacionalne zajednice. Utoliko i nadalje provodimo onu politiku, koja je manje-više uvijek u interesu režima, a to je da nacionalne manjine imaju gdje pjevati i plesati, i onda se na folklor svodi cjelokupno postojanje jedne nacionalno-manjinske zajednice. Međutim, nacionalna manjina se mora pojaviti kao politički narod, kao politički subjekt koji sudjeluje u stvaranju određene politike u zemlji, posebno u srbijanskim uvjetima, gdje postoji veliki broj manjina. Tragedija je da mi danas u srbijanskom parlamentu nemamo predstavnike nacionalnih manjina kao političkih stranaka, i čudi me da se na tome ne inzistira više. Političke stranke čine onoliko koliko mogu, da na izborima dobiju odgovarajuće mandate, međutim, sva nacionalna vijeća zajedno bi trebala daleko više inzistirati na pozitivnoj diskriminaciji za nacionalne manjine.

HR: Integriranjem Hrvatskog narodnog saveza u DSHV najavljen je i nestanak podjela u Hrvatskom nacionalnom vijeću i uspostavljanje dobre suradnje DSHV-a i HNV-a. Kako ocjenjujete sadašnje odnose između DSHV-a i Nacionalnog vijeća hrvatske nacionalne manjine?
Prije svega jako je važno da u nacionalnom vijeću najveća stranka bude zastupljena u pravom smislu riječi, što sada nije slučaj. Zašto? Odgovor je da sve dotle dok mi u samoj upravi nacionalnog vijeća nemamo nikoga, ne možemo očekivati da će doći do veće veze i veće suradnje. Za mnoge stvari mi ne znamo što radi nacionalno vijeće, niti nas o tome oni obavještavaju.

HR: Što su ciljevi stranke za idući period?
U idućem periodu broj naših zastupnika želimo udvostručiti, kao i imati zastupnike u onim općinama gdje to na prošlim izborima nismo uspjeli ostvariti. Tu prije svega računamo na grad Novi Sad i Općinu Bač, kao i neke općine u Srijemu. Broj Hrvata koji žive u Pokrajini će nam to omogućiti, a mi kao stranka nastojat ćemo osnivati naše mjesne organizacije u svim onim mjestima u kojima žive Hrvati. Da bismo dobili svoje pravo mjesto, koje nam kao manjinskoj zajednici i po našoj brojnosti pripada, moramo se više politički angažirati, da bi se postojeće prepreke otklonile.

HR: O kakvim preprekama je riječ?
Tu prije svega mislim na prepreke u postizanju razmjerne zastupljenosti Hrvata na svim razinama i to ne samo u izabranim tijelima, nego i u javnim ustanovama i javnim poduzećima. Postoji Zakon o zaštiti manjina koji to u svojim odredbama predviđa, međutim, to se u praksi uopće ne provodi i još uvijek nemamo odgovarajuće tijelo koje bi to provodilo. Postojeća nacionalna vijeća morala bi biti znatno efikasnija na tom planu. Još uvijek nemamo zakon o pozitivnoj diskriminaciji po kojem bismo trebali imati svoje direktne predstavnike u parlamentu. Vrlo je važno da taj zakon sadrži takve odredbe koje garantiraju da će manjine imati svoje predstavnike u Skupštini, kao što je to slučaj u okolnim zemljama, a ne kao što je to već bio pokušaj da se donese takav zakon, koji u svojim odredbama ne garantira nazočnost manjina.
    Kod pitanja razmjerne zastupljenosti često nailazimo na lijepu riječ da smo ravnopravni i da se time sve rješava. Međutim, ta lijepa riječ – ravnopravnost – kada su u pitanju nejednaki, samo je legalizacija prava jačih. Prema tome, moramo biti uporni da se ta zakonska odredba i provede u djelo.

HR: Kako se očituje neravnopravnost o kojoj govorite?
U uvjetima postojanja »jačih« ravnopravnost se gubi, jer ako smo ravnopravni, zašto nismo zastupljeni nigdje u javnim ustanovama i u javnim poduzećima. Nas tamo takoreći nema. Jedino mjerilo koje mi tražimo, jest razmjerna zastupljenost kako u parlamentima, tako i u javnim institucijama, a to se može postići pozitivnom diskriminacijom.

HR: S problemom asimilacije se suočavaju sve nacionalne manjine. Ima li lijeka ovome procesu, koji je posebno karakterističan za hrvatsku zajednicu?
Da bismo zaustavili asimilaciju, posebno se moramo više angažirati na otvaranju hrvatskih odjela u školama u svim mjestima u kojima žive Hrvati. Treba otvarati hrvatske odjele i u srednjim školama i u gimnazijama, a kasnije i na visokim školama. Ovdje moramo dostići razinu koju već neke nacionalne manjine imaju. Ukoliko se svi založimo da se navedeni zadatci ostvare, doći ćemo do toga da se svi pripadnici hrvatskog naroda izjašnjavaju kao Hrvati, a ne da se prikrivaju iza nekih drugih naziva.
    Sve dotle dok mi nemamo svoje školske institucije, od vrtića do fakulteta, vrlo je teško stvarati u narodu nešto sigurno, nešto na što se možeš osloniti, saznanje da imaš siguran naraštaj. sigurnu perspektivu. Nije slučajno da sve druge nacionalno-manjinske zajednice itekako rade na tome, a u mađarskom narodu postoji jedna stara izreka koja je veoma značajna, a to je – da »u jeziku živi jedan narod«.

HR: Za što će se DSHV zalagati u sljedećem četverogodišnjem mandatu u Subotici, Somboru i u Pokrajini?
Program imamo i možemo ga i proširiti, međutim, u pitanju je možemo li kroz određene institucije to i provesti. A to opet ovisi o tome jesu li predstavnici hrvatske nacionalne zajednice prisutni svugdje na mjestima na kojima se odlučuje, da nas čuju da i mi postojimo. Međutim, ukoliko toga nema, odnosno sve dotle dok nema u parlamentu Republike Srbije jednog  ili dva Hrvata, barem da se vidi da ovdje postojimo i živimo, kako možemo nešto ostvariti što je u interesu ovog naroda, kad neki ne znaju, a neki neće znati da postojimo.

HR: Republika Hrvatska je prema Ustavu dužna skrbiti se za svoju manjinu u drugim državama. Kako ocjenjujete skrb matične države za hrvatsku manjinu u Srbiji?
Mislim da ta skrb nije dovoljna i da se u mnogočemu mora mijenjati. Tu bih istaknuo neke druge manjine koje imaju znatno veću podršku i pomoć od svojih matičnih zemalja, nego što je mi imamo. Mi možemo prihvatiti da naša matična zemlja ima probleme s kojima se bori, međutim, sigurno je da se u sklopu rješavanja svih tih problema mora naći i naše mjesto.

HR: Kakva je suradnja DSHV-a s drugim strankama nacionalnih manjina?
U Subotici surađujemo sa Savezom vojvođanskih Mađara. S njima smo u koaliciji i mislim da mi po mnogim pitanjima imamo iste probleme. Prema tome, ja i dalje zastupam tezu da Subotica, kao grad u kojem živi i 75 posto manjina, jest mjesto u kojemu te manjine moraju imati i te kako utjecaj.
    Bilo je, međutim, ideja da je takve vlasti dosta, da to treba promijeniti, da umjesto nacionalnih stranaka tzv. građanske opcije trebaju doći na njihovo mjesto.