»Ima li u ovoj zemlji zakona?«

16.03.2018

Rat i njegove posljedice nisu nikada dovoljan okvir kojim se mogu obuhvatiti tragične sudbine ljudi koji su u tаkvim događajima izgubili život, svoje voljene ili svoju imovinu. Tragika ratnih događanja često priječi izdvajanje pojedinačnih teških sudbina iz nepreglednih mora istih takvih. Ipak, rat i njegove posljedice jesu dovoljan okvir u kojem herojska i visoko moralna djela mogu trajno sjajiti i, makar nakratko, odagnati tmine ljudske niskosti. Takvo djelo je učinio Tomo Buzov prije 25 godina, u jeku rata u BiH. Ono bi ostalo nepoznato da nije bilo novinara koji su ga otkrili i stavili pred lice javnosti, te nekolicine hrabrih javnih dužnosnika.

Posjet sinu odvela ga je u smrt

Buzov je bio Hrvat podrijetlom iz Kaštel Novog, gdje je rođen 1930. godine. Bio je časnik JNA, koji je, kako je to bilo uobičajeno, službom više puta premještan, te je mirovinu dočekao u stanu u kompleksu vojnih zgrada na Novom Beogradu. Njegov sin Darko se početkom 1993. zadesio na odsluženju vojnog roka u Podgorici, te je Tomo 27. veljače 1993. sjeo na beogradskom željezničkom kolodvoru na vlak i uputio se sinu u posjet. Oni koji su putovali vlakom na čuvenoj trasi Beograd – Bar znaju da je za to potrebno pripremiti vrlo puno strpljenja i odagnati svaki stah od nepoznatog. U ratnoj atmosferi to nije bilo lako, pa niti jednom iskusnom časniku. Ispostavit će se da je strah bio razložan. Već na početku puta kondukter je, kako piše Boris Dežulović, novinar Slobodne Dalmacije u svojem osvrtu na ove događaje, tražio vozne karte i popisivao imena svih putnika.
Omen est nomen – potvrdilo se u slučaju Kaštelana Buzova i još devetnaest njegovih tragičnih suputnika čija su glasno izgovorena prezimena (Bakija, Kusović, Softić...) bila za skupinu naoružanih prozivatelja dovoljna da ih izvedu van iz zaustavljenog vlaka. Bilo je to na dijelu teritorija BiH, jer tračnice ove pruge prolaze djelomice i kroz ovu državu, u okolici Višegrada. Nakon što je čuo povike mladića koji je po peronu vikao »Kolji balije!«, Kaštelanin Buzov nije više mogao šutjeti. Uslijedio je njegov retorički povik: »Stanite, ljudi, što radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!«. Na njega je dobio odgovor u vidu komande nepoznatog čovjeka s kokardom: »Iziđi!«. Vlak je nastavio svoj put ka Prijepolju. Na stanici u Štrpcima je, osjećajući bijes i mržnju prisutnih pripadnika paravojne skupine Osvetnici Milana Lukića, ostalo devetnaest Muslimana i jedan Hrvat. Ovi građani Srbije i Crne Gore, svi civili, bez ikakvih veza s ratnim strahotama koje su se oko njih događale, su ubrzo strpani u jedan kamion. Više ih nitko nije vidio.
Dejan Anastasijević, novinar beogradskog Vremena, razgovarao je nakon više od dva desetljeća nakon ovoga događaja, s Koviljkom Buzov, Tominom suprugom. Kada se Tomo nije javio iz Podgorice, i nakon što je rodbina kod koje je trebao prespavati potvrdila da je vlak stigao u Podgoricu bez njega, prvo je zvala bolnice u Užicu i Prijepolju i pitala je li netko primljen kao hitan slučaj. »Navečer na vijestima u deset su rekli da je bila otmica u Štrpcima i da su neki naoružani vojnici odveli ljude«, prisjećala se ona. Pozvala je policiju, a oni su joj rekli da se obrati beogradskoj vojnoj komandi. Tamo joj je dežurni časnik odbrusio da ima pametnija posla nego tražiti odbjegle muževe. Koviljka je, s ostalim članovima obitelji otetih, počela toga proljeća svoj dugi pohod po državnim institucijama u Beogradu. Bili su odbijani, pa poslije primani, od strane tadašnjih minisatra: obrane Pavla Bulatovića, unutarnjih poslova Zorana Sokolovića, dopredsjednika Savezne Vlade Nikole Šainovića, da bi ih, neobično uviđavno, na kraju više puta primio i tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Nije im rekao ono što su željeli čuti: gdje su njihovi najmiliji.

Saznanje, suđenja, kazna i sjećanje

Kako navodi Anastasijević, Koviljka Buzov je saznala za sudbinu svojega muža 1998., na suđenju jednom od Osvetnika Neboj-ši Ranisavljeviću. Riječ je o paravojnoj skupini pod vodstvom Milana Lukića, koja je bila krvavi dio tadašnje ratne stvarnosti u BiH. Suđenje je počelo 1998. u Bijelom Polju i u prvom stupnju trajalo je sve do 2002., te se okončalo presudom Ranisavljeviću na tada maksimalnu kaznu od petnaest godina zatvora. Koviljka je tada saznala da su njezin muž i ostalih devetnaest putnika, od kojih je jedan bio Crnac ili Azijat i ni danas mu se ne zna ni ime ni grob, odvedeni do sela Mušići kod Višegrada, opljačkani i ubijeni. Zapovjednik Osvetnika Milan Lukić je jednoga osobno zaklao. On je tijekom većeg dijela suđenja bio nedostupan tijelima gonjenja, iako je živio u Beogradu. Tek kada je protiv njega podignuta optužnica u Den Haagu, nestao je, ali je uhićen u Buenos Airesu. Danas služi zatvorsku kaznu u Estoniji zbog niza zločina u Podrinju tijekom rata u Bosni.
Koviljka je, pomirena s mišlju da je hladna voda Drine odavno odnijela tijelo njezinog muža negdje na daleko, nepoznato mjesto, dugo vremena željela samo jedno. Pravdom se može nazvati to što joj se želja 2016. godine ostvarila. Naime, u izjavi za Hrvatsku riječ, Robert Čoban, novinar, nakladnik i vlasnik nakladničke kuće Color Press Group iz Novog Sada, svjedoči da je prije 23 godine u Anastasijevićevu tekstu pročitao izjavu Koviljke Buzov, koja je rekla kako bi bilo lijepo da na ulazu u zgradu na Novom Beogradu u kojoj je Tomo živio bude postavljena barem ploča s njegovim imenom. »Sutradan sam imao sastanak u Skupštini općine Novi Beograd i Aleksandru Šapiću, predsjedniku Općine, pokazao taj tekst. Šapić je odmah pozvao suradnike da ispitaju pravnu proceduru za postavljanje ploče. Putem Anastasijevića sam našao Koviljkin broj telefona i za nešto više od mjesec dana, 20. travnja 2016., ploča je postavljena. Otkrio ju je Tomo Buzov, unuk Tome Buzova«, kaže Čoban. On dodaje da mu je ova akcija vratila vjeru u to da normalni ljudi, ako nešto žele uraditi, to mogu provesti u vrlo kratkom roku, kao i da mediji još uvijek imaju moć pokretanja rješavanja važnih stvari u društvu. Na našu konstataciju da rezignirano pitanje Buzova, upućeno pred samu smrt njegovim ubojicama i danas traži da na njega ozbiljno odgovorimo, Čoban kaže da je žalosno što je to neprestana borba. »Taman kada pomislite da je u jednom segmentu uočen napredak, u drugom se dogode dva koraka unatrag, i tako neprekidno od vlade do vlade, iz godine u godinu, već gotovo 30 godina. Ali, to ne znači da se treba predavati. Građani, naročito ljudi u medijima, stalno se trebaju boriti za poštivanje zakona«, zaključuje naš sugovornik.
Ni Dežulovićev tekst o Buzovu nije ostao bez odjeka. U rodnom Kaštel Novom, kao posljedica njegova pisanja, postavljena je također ploča s njegovim imenom. Svojim služenjem vojsci države u čiji zakon je toliko vjerovao, i svojim jasnim protivljenjem bezumlju, Tomo Buzov tako vječito i znakovito spaja obale Jadrana gdje je rođen, Save, na njezinom ušću u Dunav, gdje je planirao ostarjeti i završiti život, i Drine. Usred brdovitih padina koje se spuštaju u hladnu vodu ove rijeke, krik hrabrog pitanja Tome Buzova, ali i prestrašena šutnja njegovih devetnaestero suputnika, vječito opominju. Prevarili su se, sasvim sigurno, oni koji su olako pomislili da će taj krik i ta šutnja ostati zaboravljeni.
Marko Tucakov