Arhiv tekstova
Tko je tu normalan?
Prošle godine, na prijedlog Savjeta za populacijsku politiku Vlade Srbije, Ministarstva kulture i informiranja 4. prosinca 2017. godine upućen je javni poziv za izradu slogana koji će biti korišten u kampanji za promociju mjera populacijske politike s ciljem poticanja rađanja u Srbiji. Na javni poziv stiglo je čak 1.002 prijedloga i odabrani su oni »najbolji« za koje su predviđene novčane nagrade. Komisija je donijela odluku da ne dodijeli pojedinačne nagrade s obzirom na to da ni jedan od prijedloga ne zadovoljava potrebu da jedna poruka identificira složenost problema projektnog zadatka, već da proglasi po dva pobjednika za sva tri mjesta. Tako prvo mjesto dijele slogani »Ljubav i beba – prvo što nam treba« i »Rađaj, ne odgađaj«. Na drugome mjestu: »Mama – neću sama, tata – hoću brata« i »Dosta reči, nek zakmeči«, treće mjesto »Čuda se ne dešavaju. Čuda se rađaju« i »Nek se deca rađaju i lepe stvari događaju« s novčanim nagradama: za prvo mjesto dva puta po 75.000, drugo po 37.500 i za treće po 25.000 dinara.
Sve ovo zvuči lijepo, rekla bih točnije: smiješno ukoliko niste stanovnik Srbije. Podaci o rađanju djece u Srbiji su katastrofalni. Od ukupnog broja općina, gradova (169) u Srbiji samo sedam općina ima pozitivan prirodni priraštaj. Bar je tako po statistici bilo 2015. godine. Ali pogledajmo stvarnost, za koju nije dovoljan slogan ili nečije riječi podrške. Zar nam je tako dobro u ovoj zemlji? Da, znam, onaj tko hoće imati djecu neće gledati ni na državu niti na slogan, ali ako pričamo na sva zvona da nam treba djece i da izumiremo, onda po tom pitanju treba puno, puno više raditi od slogana, od kojih pojedini zapravo vrijeđaju. Upravo je u ponedjeljak, 19. veljače, bio posljednji dan predaje dokumentacije za povrat PDV-a za bebi hranu i opremu. Nije li jednostavnije rješenje ukinuti PDV na te stvari, nego ovako roditelji trebaju skupljati fiskalne isječke, kopirati, popisati sve brojeve i datume, popuniti obrazac i na šalteru čeeekkkaaati da bi predali i vratili koju sitnicu? Iako kažu da je ovo bio posljednji puta za povrat PDV-a, nismo sigurni jer to govore već dvije godine. Činjenica je da država pomaže s roditeljskim dodacima i to za prvo dijete jednom uplatom, a za drugo, treće i četvrto na 24 mjesečne rate, što je odlično, ali dijete poslije dvije godine više ne treba ništa? Ne treba vrtić, niti odijelo, ma ni hranu zapravo, živjet će od ljubavi prema državi. Reći će mnogi, pa ima roditelje. Istina, ima ih, ali ako se žena nakon porođaja imala gdje vratiti na posao i suprug nije na minimalcu... AP Vojvodina daje dodatna sredstva samo za treće dijete, četvrto je već previše, a o petom, šestom ili sedmom... to nam je već »višak«. Nitko ništa ne daje za djecu koja su rođena kao peta, šesta ili više, čak za njih nema ni besplatnih vrtića... To nam je ipak previše djece, umjesto da se ti roditelji nagrade, da budu poticaj drugima i da im je sve besplatno, naša država je odlučila nagraditi autore propalih slogana (275.000 dinara). Ma, bravo! Ovakvih primjera ima još, kao i javnih komentara. Primjerice: žena koja rodi jedno dijete je sebična, s dvoje je u redu, ali... s troje mora da vam se »omaklo«, a s četvero, ta mora da je luda. Za žene koje su rodile više djece nitko ništa ni ne komentira.
Iako spadam u one »lude« i ne očekujem od države da brine za moju djecu, ipak ću ja to sa zadovoljstvom raditi, a možda unutar obitelji i osmislimo neki slogan da nam bude lakše. Bojim se da će i oni što se rode čim stasaju otići iz države. Pa, dragi ministri i svi koji odlučujete o sudbini naše djece, ako ne znate sami kako se to radi, raspitajte se, konzultirajte se s predstavnicima drugih država koje su imale slične probleme, a uspješno ih rješavaju. Možda se trebate pobrinuti i za ovakve slogane »Čim nam 18 svane, mi odosmo preko grane!«
Ž. V.
