Arhiv tekstova
Tuba boje pritisnuta Apsolutnim
Apstraktni ekspresionizam je stilski smjer koji se javlja 1940-ih u New Yorku, a najvažniji slikar ovoga pravca je Jackson Pollock (1912. – 1956.). Njegove najpoznatije apstraktne kompozicije su nastale prskanjem ili kapanjem boje po položenom platnu, što je nazvano akcijskim slikarstvom (action painting). Rani slikarski radovi Pollocka inspirirani su muralima Josea Orozcoa, motivima maski, primitivne umjetnosti, naročito Indijanaca, kao i umjetničkim pravcem kubizmom. Radio je apstraktna ulja na platnu, ali Polock je najpoznatiji po dinamičnim slikama njegovog akcijskog slikarstva, nastalim između 1947. i 1951. godine.
Američki apstraktni ekspresionizam je bio prvi umjetnički pravac koji je nastao na američkom tlu. To je modernistički pokret koji kombinira naučeno od Matissea, Picassa, Miroa, nadrealizma, kubizma, fovizma, kao i ranog modernizma. Karakteristike apstraktnog ekspresionizma, kao stilskog smjera su jaki kontrasti boja, snažan kolorit, proizvoljni oblici, linije, teksture i forme, koje ne slijede prirodu, niti realnost. Tematika slika sadrži izražavanje emocija putem nepredmetnih formi, a za podlogu se koriste platna velikih dimenzija. Umjetnici ovog slikarskog smjera bili su uglavnom samoobrazovani, kao što su Arshile Gorky, Willem De Kooning, Mark Rothko, Philip Guston, Clyford Still, Barnett Newman, Adolph Gottlieb, Robert Motherwell, Hans Hofmann i naravno Pollock.
Promociji i razumijevanju američkog apstraktnog ekspresionizma posebno su doprinijeli kritičari Harold Rosenberg i Clement Greenberg, bliski krugu američkih lijevih intelektualaca okupljenih oko časopisa Partisan Review. Taj krug je smatrao da su kultura i umjetnost snažni pokretači ukupne ljudske emancipacije. Svjesni da se emancipacija ne može u američkim uvjetima ostvariti političkim prevratom, ovi kritičari su pokretačku energiju apstraktnog ekspresionizma sagledavali kao mogućnost ispunjenja slobodne umjetnikove individualne egzistencije, umjesto kolektivnog i socijalnog projekta. Smatrali su da tim umjetnicima pripada uloga avangarde u duhovnoj sferi, bez izgleda na šire društveno djelovanje.
Akcijsko slikarstvo Pollocka za mnoge predstavlja zagonetku, koju ćemo sada pokušati riješiti. Treba znati da se udaljavanje od tradicije ne može dogoditi izuzev u prisustvu tradicije. Hoću reći da velika umjetnička djela nisu moguća bez asimilacije velike umjetnosti prethodnih perioda. Tako i Pollock razvija svoje slikarstvo kao kasni kubist, skupljajući putokaze i od Picassa i Braquea, gradeći svoje slikarstvo još s fragmentima figurativnog, dok je brusio svoj slikarski rječnik i izraz na putu do akcijskog slikarstva apstraktnih kompozicija.
U svezi tradicije, pjesnik Thomas Stearns Eliot je precizno napisao kako su tradicionalne forme »fragmenti kojima podupirem svoje ruine«. Dođe vam to nekako, kao i s našim osobnim životima, jer sam po sebi jedan dan našeg individualnog života je besmislen, a dobija smisao samo u svezi sa svim danima našeg života. Tako je i s umjetničkim stvaralaštvom. Pollock je poznavao umjetničku tradiciju, ali je dugotrajnim radom mijenjao unutrašnja značenja stare estetike – forme, oblika, predstave, kompozicije. Tražio je svoj put među njemu bliskim, inspirativnim fragmentima kulturne baštine.
A što izražava Pollockovo akcijsko slikarstvo i kako su nastale te slike? Što nam donosi taj Pollockov stilski razvoj, kada njegovi radovi postaju potpuno apstraktni? Umjesto postavljanja na štafelaj, Pollock je platna stavljao na pod i slikao prskajući boje. Pollock slika krećući se oko platna raširenog na tlu, o tome svjedoče brojne fotografije, kapa ili prska boje na njega natopljenim kistom ili nekim drugim predmetom, popunjava platno »vlastitom četkom«, platno za njega postaje arena, prostor akcije. Škrabotine?
Pollock je na platnima ostvarivao događaj, sažimajući svoju emocionalnu i misaonu energiju. Zadovoljan je čudima koja se događaju unutar platna, kada je tuba boje pritisnuta Apsolutom, onim vječnim i nepromjenjivim. I tada se čuda događaju unutar platna. Mistično je to odvijanje slikarstva u izrecivi događaj tijekom slikanja. Riječ je ovdje o ljudskom iskustvu prilikom slikanja, spoju izražene emocionalne i misaone energije. Pollockovo akcijsko slikarstvo je drama o samootkrivanju i traženju duhovne ravnoteže.
Kako to već biva, Pollocku je stiglo zakašnjelo priznanje, kao i drugim slikarima američkog apstraktnog ekspresionizma, jer su ih u vrijeme njihovog najaktivnijeg stvaralaštva razumijevali samo uski krugovi književnika, teoretičara, glazbenika. I što se dogodilo? Trijumf američkog apstraktnog ekspresionizma je zaokružila CIA. Ako se netko sad meni smije, samo polako. Dakle, nije nepoznata činjenica da je američka obavještajna služba financirala kulturu tijekom hladnog rata. U zapadnom Berlinu je 1950. osnovan Kongres za kulturne slobode, koji je financirala CIA. Kongres je promovirajući umjetničke pokrete, poput apstraktnog ekspresionizma, želio pokazati američku slobodu izražavanja u umjetnosti. Spomenuti Kongres je financirao tijekom pedesetih i izložbe američkog apstraktnog ekspresionizma, koje su obilazile Europu, što je donijelo lovorike ovom slikarskom smjeru koji više nije bio životvoran. Pop-art i happening su već kucali na vrata.
Zvonko Sarić
