Arhiv tekstova
Mediji kroz tranziciju do europskih standarda
U suradnji Medijske organizacije jugoistočne Europe (SEEMO) i dnevnog lista Magyar szó, koji ove godine proslavlja 60 godina svojega postojanja, na Paliću je protekloga vikenda održana trodnevna konferencija o položaju medija u multietničkim i multikulturalnim sredinama, te o položaju i vlasništvu manjinskih medija.
SEEMO je osnovan listopada 2000. godine u Zagrebu i to nekoliko dana poslije listopadskih događanja u Srbiji. To je bilo vrijeme jakog viznog režima između ove dvije susjedne države, a SEEMO je tada iz Beča prvi dao garancije novinarima iz Srbije za skup koji je bio organiziran u Hrvatskoj. Principi birokracije su time razbijeni, a SEEMO se počeo kroz organiziranje brojnih međunarodnih konferencija i skupova baviti zaštitom novinara jugoistočne Europe, kroz upućivanje prosvjednih pisama državnim organima. Prema riječima generalnog tajnika SEEMO-a Olivera Vujovića, u preko 60 posto slučajeva na njihove intervencije državne institucije reagiraju pozitivno, što se manifestira u tome, da u roku od šest mjeseci država s pozitivnim ishodom riješi aktualni problem i događaj. Organizirali su i cikluse seminara pod nazivom Dijalog, te tako na različitim mjestima u Europi okupljali novinare iz sredine u kojoj oni međusobno nedovoljno komuniciraju i surađuju.
4Koje su glavne aktivnosti Medijske organizacije jugoistočne Europe (SEEMO)?
Poslije sukoba u Makedoniji 2001. godine uspjeli smo u Ljubljani 2002. godine okupiti direktore i urednike tamošnjih makedonskih medija. Tamo smo okupili Makedonce, Albance i Turke iz medijskih kuća u Makedoniji i to je bio prvi njihov dijalog. U svibnju 2003. godine u Ohridu smo organizirali još jedan značajan skup, gdje smo prvi put okupili direktore, urednike i novinare iz Srbije i s Kosova. To do tada nitko nije uspio, a mi smo okupili oko sedamdesetak ljudi. Zanimljivo je bilo da su albanski novinari na početku odbijali fotografirati se na tom skupu sa Srbima, a na kraju skup se završio vrlo simpatično. Na moju sreću, prevođenje je bilo vrlo loše, tako da su na kraju i albanski novinari govorili srpskim jezikom što je bila jedna lijepa gesta, a čak se i jedan urednik iz Srbije na takvoj gesti zahvalio kolegama s Kosova. Ta komunikacija je osnova naših susreta. Mi ne očekujemo neke velike rezultate, ali želimo uspostaviti dobru komunikaciju koja ponekad ne postoji ni unutar medija jedne zajednice.
4Kakav je položaj medija u tranzicijskim zemljama jugoistočne Europe?
U principu, demokracija je proces koji se uči. Ne možemo ni u jednoj od tih zemalja očekivati da će se stvari dogoditi preko noći. Globalno, ono što je pozitivno u svim zemljama u tranziciji je, da je situacija bolja nego do 2000. godine. Sve je to zahvaljujući političkim promjenama u Zagrebu te u Beogradu. Te promjene su otvorile vrata Europe, ali naravno tu ima mnogo nagomilanih problema uz neophodno usklađivanje s međunarodnim standardima. To je proces koji mora trajati nekoliko godina. U nekim zemljama novinari mogu i sada završiti u zatvorima zbog pisanja, a to se ne bi smjelo događati u današnjim zemljama. Ja nisam pesimist već optimist i očekujem pozitivan razvoj situacije u tom području.
Jedna od zemalja ove regije koja je jako napredovala je Bosna i Hercegovina, koja ima najbolje zakone o medijima, ali ne zato što je to odluka građana, već zato što je to tamo nametnula međunarodna vlast. Naravno, realnost u svakodnevnom životu je drugačija. Problemi su tu, ali zakonski gledano BiH je pozitivan primjer. U Rumunjskoj je, na primjer, nedavno ubijen novinar koji je napisao knjigu o tajnim službama, tako da postoje vrlo različiti problemi u ovoj regiji. I to se događa. U Srbiji su se u posljednjih desetak godina dogodila tri ubojstva. Od Slavka Ćuruvije, preko novinara Večernjih novosti, pa do trećeg slučaja nerazjašnjenog ubojstva ili samoubojstva. Vi možete čovjeka ne ubiti, ali stalno vršeći pritisak na njega, dotjerati ga do kraja i on se više ne može boriti i nositi s tim pritiskom.
4Kakav je, prema Vašim informacijama, položaj medijskih kuća u susjednoj Hrvatskoj?
Tamo je ministrica platila kaznu umjesto osuđenog novinara i tako ga spasila zatvora. To je jako lijepo, i možda će kao simpatična angdota ući u anale, a možda i udžbenike novinarstava. Ali, hrvatska realnost je privatizacija medija. To je normalan proces koji je pozitivan. Izdvojio bih privatizaciju tog trećeg televizijskog kanala koji je kupljen od RTL-a. Kao vlasnici zagrebačkog tiska prisutne su njemačke i austrijske tvrtke, a ima i drugih zainteresiranih ulagača, što je vrlo bitno i pozitivno za Hrvatsku. Ono što je najvažnije je da i novinari poslije privatizacije trebaju ostati profesionalci. Nije toliko čest problem pritisaka novog vlasnika, koliko je često riječ o samocenzuri novinara koji kod novog vlasnika žele sačuvati posao. Najčešće se nešto prešuti. Samocenzura mora nestati, a u Hrvatskoj ima novinara koji su poznati javnosti, koji barataju činjenicama, otvoreno i profesionalno pišu o tome i oni bi trebali biti uzor. U svakom slučaju Hrvatska se pokazala kao dosta pozitivan primjer razvoja. Ali, dok još uvijek novinar može dobiti prijetnju telefonom od osobe bliske strukturi vlasti, to je dokaz da ipak sve stvari još ne funkcioniraju. Ima se još što raditi, iako Hrvatska u ovom trenutku ima šanse da uđe u Europsku Uniju prije nego Srbija ili Makedonija.
4Kakav je položaj manjinskih medija u Vojvodini i koliko on prati važeću zakonsku regulativu?
Zakon će u svakoj državi, ukoliko se ona želi prikazati demokratskom, biti što bolji, no, praksa često zna odstupati od zakona. Na sreću postoje i neke organizacije, poput naše, koje prate je li se u praksi sve odvija onako kako treba. Postoje međunarodne misije u Srbiji i Crnoj Gori, tako da se zna i ono realno iz svakodnevnog života medija. Jedan od najvećih problema manjinskih medija su financije. Mene plaši to kako će privatizaciju preživjeti manjinski mediji u sljedećem razdoblju. Ako je jedan manjinski medij suviše vezan za jednu političku strukturu, to može funkcionirati jedno vrijeme, ali će se potom stvoriti reakcije drugog medija i nitko više neće vjerovati onom prvom.
4Kako vidite položaj manjinskih medija čija su osnivačka prava preuzela nacionalna vijeća?
Sve zavisi od toga kako funkcioniraju manjinska nacionalna vijeća. To je normalan proces i vjerojatno ćemo za nekoliko godina imati pravi odgovor na pitanje kako funkcioniraju manjinski mediji kojima su nacionalna vijeća preuzela osnivačka prava. Pojedinci mogu imati financijsku i političku moć te diktirati i upravljati tim grupacijama i zato mislim da ćemo tek u skoroj budućnosti vidjeti kako će to funkcionirati. Naravno, te godine treba preživjeti i u njima funkcionirati. Ukoliko se vidi da se bilo tko, osnivač, vlasnik itd. suviše miješa u uređivačku politiku medija ili vrši pritisak na urednika medijske kuće, u tom trenutku postoje određeni instrumenti da se taj medij zaštiti. Iduće razdoblje će pokazati koliko oni imaju ili nemaju moć.
4Upoznati ste s informiranjem na hrvatskom jeziku u Vojvodini. Jedino televizijski program na hrvatskom jeziku na TV Novi Sad nije institucionalno uspostavljen, tri je godine funkcionirao kao nezavisna produkcija, a preživio je nekoliko cenzura, ukidanje reprize i emitiranje u kasnim večernjim te ranim jutarnjim satima. Kako Vi vidite ovaj problem?
Problem Hrvata je što su oni nova manjina u Srbiji, a dječje bolesti vjerojatno su posljedica nekih političkih interesa interesnih grupa. Možda postoje političke opcije kojima to ne odgovara, ali to se rješava borbom i čovjek jednostavno mora biti dosadan. Profesionalac na to mora računati kad ulazi u takav posao. Ako se vidi da postoji neki pritisak, onda treba dići glas, pokrenuti određene strukture, tu je u Srbiji misija OESS-a, postoji Vijeće Europe, jednostavno treba pokušati preko međunarodnih organizacija riješiti taj problem po međunarodnim standardima. Uvijek će postojati pokušaj dominiranja, budući da je bio sukob između Srbije i Hrvatske, ali profesionalac se mora boriti s tim. Ljudi koji pripremaju program na hrvatskom jeziku moraju, ma koliko to bilo teško, dati još energije ako misle da to pridonosi interesima hrvatske zajednice u Vojvodini. Jednostavno, treba biti borac koji će trošiti neku dodatnu energiju da bi to počelo funkcionirati, a to što postoje pritisci to je jednostavno realnost.
