Arhiv tekstova

Somborske lađare u dolini Neretve već dobro poznaju. A kako i ne bi kada su ovi uporni panonski veslači već sedam godina sudionici prestižne utrke Maraton lađa na Neretvi. A počeci nisu bili nimalo obećavajući. Gumeni čamac i veslači, od kojih je većina u ruke vesla uzela par tjedana prije odlaska na Neretvu. Nije ih to obeshrabrilo. Naprotiv, s puno entuzijazma uputili su se u dolinu Neretve riješeni da pokažu da su i oni odrasli na dnu nekadašnjeg Panonskog mora itekako mogu nositi s ćudima Neretve. Iskreno rečeno bilo je tu povuci-potegni, pa i vode pun čamac, ali što je važno ostali su na vodi. I ne samo to. U dolini Nereteve ostali su zapaženi i upamćeni. Maratoni koji su se nizali od te 2011. godine bili su za njih, manje-više, rutina. Znali su kamo idu, što ih čeka, ali svaki maraton bio je novi izazov. Naročito za one članove ekipe koji su dio Salašara somborskih od prvog maratona. A nekoliko ih je. Kapetan Gašpar Matarić, Daniel Mandić, Ivica Pekanović, Bojan Jozić, Tomislav Vuković... 

I čini se da ih je neretvanski maraton toliko očarao da ne mogu čekati početak kolovoza i novi maraton, pa su u Somboru, u Hrvatskom domu priredili Noć lađara. Za taj neretvanski ugođaj, u sred Sombora, pobrinuo se pročelnik sportske sekcije Pavle Matarić, koji ništa nije prepustio slučaju. Iz doline Neretve pravo u Sombor stigle su mandarine, članovi Nazorovog pjevačkog zbora izašli su iz svog redovitog pjevačkog repertoara i priredili im mini koncert dalmatinskih pjesama, a za svaki slučaj svaki stol bio je vezan kanapom, na isti način na koji se lađe vezuju na startu neretvanskog maratona. Pozvani su bili svi koji su činili dio veslačke momčadi Salašari somborski HKUD-a Vladimir Nazor. Od onih koji su dio neretvanskog spektakla bili samo jedan puta do onih koji čast panonskih mornara na Neretvi brane svake godine. Izračunao je pročelnik Matarić, to je ukupno 45 veslača. Na Noć lađara pozvani su bili svi s obiteljima, jer bila je to prigoda da se pokaže kako izgleda neretvanska avantura njihovih supruga, momaka, sinova. Za mnoge dame to i nije velika tajna, jer su mnoge od njih i same opčinjene tim neretvanskim spektaklom, pa svoje jače polovine prate u tu pustolovinu. Za sada kao najvjernije navijačice. Laćati se vesla ne usuđuju. Usprkos potajnoj želji pročelnika sportske sekcije koji bi rado u vodama Neretve vidio i ženski veslački tim. Ako treba, potpomognutu i snagama sa strane, pa i onima koji brane boje državne reprezentacije.  Ali ne daju se uvjeriti, pa će i naredne godine u dolinu mandarina krenuti kao pratnja. Kažu, još uvijek imaju strpljenja i razumijevanja, ali vesla se laćati ne misle. Poštuju tu njihovu želju i veslači i ne inzistiraju mnogo, jer ne bi se baš veselili da one na Neretvi zasjene njihovu slavu i atraktivnost i još ne daj Bože ostvare i bolji rezultat. Zalud je onda u Somboru objašnjavati kako je konkurencija među ženskim veslačkim ekipama slabija, da ima tek nekoliko natjecateljiskih posada. Bilježi se samo ono na kraju, a to je prolazno vrijeme na cilju. 

No, veslači, barem što se toga tiče, mogu biti mirni. Na Noći lađara nijedna nije progovorila kako bi sjela u čamac i veslala. Ali zato Salašare somborske već svrbe dlanovi i već sanjaju Neretvu. Toliko da tek što su izvukli lađu na suho, naširoko i nadugačko raspredaju o ovogodišnjem maratonu. Kako im se dogodilo da ih, kao nekakve početnike, voda skoro potopi, gdje su našli snage da izbace oko tisuću kubičnih metara vode i još preteknu 12 momčadi? I stotinu puta vrte iste snimke, postavljaju ista pitanja, a vidi se zadovoljni su, jer su baš tada pokazali da su momčad koja ne odustaje na prvoj prepreci, koja kada treba vesla kao jedan.

Zadovoljan je vidi se i pročelnik sportske sekcije, a o onom drugom što ih muči svake godine, a to je kako financirati još jedan maraton, mislit će kada dođe vrijeme za to. Za utjehu mu je što veslači nisu zahtjevni. Ne traže visinske i nizinske pripreme, »lux« smještaj, specijalnu ishranu. Za treninge im je dovoljan somborski kanal, a za smještaj je dobar i kamp na ušću Neretve. 

Z. V.