Arhiv tekstova

Kako, molim?

ALA­VI ZA­STUP­NI­CI

Jedu i piju u najjeftinijem restoranu u Beogradu, voze se badava po cijeloj Srbiji, mogu se i ogriješiti o zakon – štiti ih imunitet. Što to još fali narodnim zastupnicima u Srbiji? Oni traže da, pokraj visoke plaće od 60.000 do 190.000 dinara, dobiju i dobru mirovinu od 30.000 do 60.000 dinara. I da u tu mirovinu odu što prije. Dok su mlađi, ako može s 50 ili 55 godina života i 20 ili 25 godina radnog staža. Nenad Čaluković, Blic, 31. listopada

SU­RO­VI ZA­KO­NI TRŽIŠTA

Mnogo je jeftinije da Srbija zastupnike nagradi, nego da ih prepusti tržištu. Tomislav Nikolić, predsjednik SRS, Danas, 27. listopada

ZA­STAR­JE­LA SVJEŽINA

Pitanje nataliteta jest problem, ali za mirnodopsko vrijeme. Ali mi ne govorimo o izmjenama etničke strukture u mirnodopskom vremenu, nego u vremenu kada su ljudi, u prvom redu pripadnici mađarske i hrvatske manjinske zajednice, odlazili iz Vojvodine, kako bi izbjegli sudjelovanje u oružanim konfliktima. Broj Mađara u Vojvodini smanjen je za 50.000. Da smo imali prilike u miru proživjeti devedesete godine, mislim da bi ova populacija bila sposobna za vlastitu reprodukciju. Ne vjerujem da je dolazak izbjeglica model koji donosi neku dobru svježinu, jer je ta svježina propraćena s puno nesvježine. László Józsa, predsjednik Mađarskog nacionalnog vijeća, Radio Slobodna Europa, 25. listopada

PRI­MJE­RE­NI OD­GO­VOR

Tko udari ispod pojasa i ne bude fair play igrač, taj će dobiti odgovor. Jadranka Kosor, kandidatkinja za predsjednika Hrvatske, Vjesnik, 30. listopada

ČUDO­VIŠTA

U patrijarhalnoj kulturi, pacifizam je feminizirana i neželjena stvar. Podnosio se kada je bio upisan u propise režima, ali kao slobodna individualna inicijativa nije prolazio. Disidentska kultura bivše Jugoslavije nije uspjela »dekonstruirati« ni jedno ni drugo ponašanje, niti uvesti novi individualni mentalitet. U tom antropološkom i psihološkome kontekstu treba razumjeti kako su se neki nekadašnji disidenti pretvorili u nacionalistička čudovišta (Mihajlo Marković, Ljubomir Tadić, Dobrica Ćosić, Kosta Čavoški). Svetlana Slapšak, klasičar-antropologinja, podgorički Monitor, 29. listopada

BAŠ MI SE SVIĐA

Osobno mislim da je ovaj jezik kojim mi pišemo i razumijemo jedan jezik, ali kako ne postoji za njega zajednički nazivnik, onda ne preostaje ništa drugo nego uzeti ga kao komponentu nacionalnog identiteta. I to ne bi trebalo nikome smetati. Nije važno odakle potječe štokavica, važno je da je ona ugrađena u jezični standard i prihvaćena. Pisci imaju pravo »napastovati« mnoge jezične kanone, ići u kontru, poigravati se s jezičnim finesama, pomicati njegove standardne vrijednosti, itd., jer je i to dio slobode. Osobno mislim da je sasvim svejedno kojom varijantom pišete u okviru jednog jezika, ali ako baš želite da vas jezik određuje, onda je to vaš slobodni izbor. Pisao sam i ekavski i crnogorski i bosanski, sada u Zagrebu objavljujem izabrana djela na hrvatskom, na kojem već dugo pišem, ali ne zato da bih po svaku cijenu bio hrvatski pisac, nego jednostavno stoga što mi se hrvatski najviše sviđa. Uostalom, crnogorski je jezik najbliži hrvatskom. Mirko Kovač, književnik, Pobjeda, 30. listopada

SKOK U PRA­ZNO

Na Kosovu smo bili pola koraka od pobjede, uzmakli smo unazad i sad smo nigdje. Kao onda kad smo, na istim pokličima, odbili plan »Z-4« za Srbe u Hrvatskoj. Vuk Drašković, ministar vanjskih poslova SiCG, Blic, 30. listopada