Arhiv tekstova

»A sada, ministranti moji, važna obavijest. Popodne nakon ručka dođite u župni dom, počinje s radom naša literarna skupina«, rekao nam je, pun uobičajenog entuzijazma, velečasni Željko Augustinov nakon jedne nedjeljne mise. 

Bilo je to prije 29 godina. Nisam bio točno siguran što je literarna skupina, no pouzdano sam znao da naš župnik sprema nešto zanimljivo, jer je, od dolaska u Bereg 1986., spremao isključivo nove i zanimljive stvari kojima je privlačio (tada još uvijek brojnu) seosku djecu i mlade. Mario, dva Željka, Stevica i ja, koji smo se odazvali, i bivali redovni na ovim susretima nedjeljom popodne, uz još nekoliko manje redovitih sudionika i sudionica, nismo znali koliko su ti susreti zamišljeni ozbiljno. Ušli smo u rane tinejdžerske godine i nismo previše birali prilike za susretanja. Župnik nas je na to, jednostavno, navikao.

 

Jakšić i Berešci

 

»Evo ovako«, izložio je on svoj program umjetničkog vođenja skupine, »čitat ćemo i meditirati poeziju našeg velikog bereškog pjesnika Ante Jakšića. Donio sam nekoliko njegovih zbirki pjesama, pa ćemo uzeti jednu od njih i polako čitati«. 

Pogledali smo se, malo zbunjeni. Nije nam bilo ugodno, jer nismo očekivali baš ovakvu dužnost. No, župnika je bilo nemoguće odbiti. 

»Tko će čitati? Hajde, čitači u crkvi prvo. Evo ti, Marko.« 

Ne mogu se sjetiti koja je to pjesma (posvećena majci) bila, ali sam je pročitao baš tako – kao na misi. Svečano i radosno, ali pomalo bojažljivo. Nakon čitanja, smijuljenja literaraca oko mene i iščekivanja narednog zadatka, saznali smo da ćemo početi u šutnji pisati pjesmu. Svatko svoju. Na istu temu kao što je to uradio i proslavljeni Berežac. Nismo, naravno, bili previše talentirani za to, no to velečasnom Željku nije bilo ni važno. Taj prvi lirerarni susret mi je, kako se sada čini, bio prilično uspješan. Napisao sam pjesmu Moja majka. Pozamašni Augustinov obradovao se tekstu koji sam pročitao na kraju susreta i ustao s pročelja stola: 

»Odlično! To šaljemo u MAK.« 

Bio je gotovo opsjednut time da se naša bereška vjeronaučna skupina mora svakog mjeseca pojaviti na stanicama zagrebačkog Malog koncila, bilo kroz nagradne igre, pisma uredništvu, po koju fotografiju ili crtež. Imao je, konačno, u rukama i pjesmu. I ona je objavljena iste te 1989. godine. Ponosu cijele literarne skupine nije bilo kraja. 

Augustinov je duboko osjećao da se Bereg i Berešci stalno moraju oduživati tom preminulom starcu, i često je to obrazlagao.  

»U župnom stanu ćemo mu urediti spomen-sobu, a moramo se pobrinuti i za njegovu rodnu kuću.«

Radovao se što barem preko njegove tada još žive sestre Eve, učiteljice u mirovini, može biti u nekoj vrsti duhovne veze s preminulim, zamišljenim starcem. Radovao se i njezinom obraćenju, a ignorirao je zlurade glasove koji su taj put jedne duše pratili. Osjećao je i strahopoštovanje prema pogledu koji ga je svaki dan pratio iz gostinske sobe župnog doma. On je dolazio s jednog ulja na platnu kojim je još jedan Berežac, o. Ivan Vinkov, oslikao svoje viđenje Jakšićeva vječnog povratka u svoje rodno mjesto…

 

Povratak u rodno mjesto

 

Taj povratak se dogodio prije točno 30 godina. Posljednjeg dana studenog 1987. Jakšić je umro usamljen, kako je i živio, no uz brigu osoblja u bolnici Sestara Milosrdnica u Zagrebu. Sprovod je bio nekoliko dana kasnije na bereškom groblju. Tadašnji subotički biskup mons. Matija Zvekanović je sve njegove brojne mještane, te daleko malobrojnije čitatelje i zagrebačke poštovatelje podsjetio da se vjernima »život mijenja, a ne oduzima«. Isto toliko koliko i na literarnim susretima, bio sam zbunjen, ministrirajući tijekom obreda sprovoda, tog tmurnog prosinačkog dana.

Požutjeli papir s pjesmom Moja majka postala mi je relikvija iz kratkog sudjelovanja u župskoj literarnoj skupini i stalnog vraćanja Jakšićevom djelu. Čuvam je na posebnom mjestu. Augustinov je nakon par godina premješten na drugu župu. S njim je otišao veći dio »jakšićevskog« entuzijazma Berežaca, a niti jedan potonji župnik nikada više nije tako uspješno sakupljao djecu i mlade i radio s njima i za njih. Jakšićeve zbirke koje posjedujem postale su mi vrijedni brevijari, mudri vodiči i životni podsjetnici. Podsjećaju me, između ostalog, na to kako je inspiraciju za stvaranje, za podizanje i za hrabro koračanje prilično lako pronaći ako se traži na pravom mjestu. 

Ne krijući grižnju savjesti što se zajedničkom rodnom selu vraćam tek simbolički i u njemu ostajem prekratko, posjetim Jakšićevu kuću. Kako bi trajno sačuvali uspomenu na njegov lik, pažljivi Berešci su nedavno morali skinuti ploču koja je na njezinom pročelju stavljena prije pet godina, kada su se sjećali stoljeća njegovog rođenja. Kuća je, naime, u vrlo trošnom stanju i pitanje je dana kada će se potpuno urušiti.

Marko Tucakov