Arhiv tekstova

Liturgijska godina završava svetkovinom Krista Kralja. Za vjernike dvadeset i prvog stoljeća vrlo je teško shvatiti ovu svetkovinu i u Kristu vidjeti zaista kralja. To je tako prije svega jer u njegovom životu nema ništa kraljevsko, a, s druge strane, sve ono što nas je učio i što u evanđeljima piše razilazi se s našim pojmom kraljevstva. Ipak, ove nedjelje slavimo Krista Kralja svega stvorenja.

 

Središte povijesti

 

Kršćanska tradicija Krista je u umjetnosti često prikazivala kao kralja. Pa i nama su poznate slike na kojima Isus ima kraljevska obilježja, krunu i žezlo. On jeste kralj, ali dok o njemu razmišljamo u tom kontekstu moramo prvenstveno imati na umu ono što je rekao na suđenju Pilatu: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta« (Iv 18, 36). Prema tome, u njegovom kraljevstvu vrijede zakoni i pravila drugačija nego u ovozemaljskim kraljevstvima, pa i on sam je potpuno drugačiji kralj. To je tako jer njegovo kraljevstvo nije zemaljsko, nego nebesko.

U toj perspektivi pada drugačije svjetlo na Krista Kralja. On je ispunjenje svih Božjih obećanja danih prorocima, on je ispunjenje nade i okončanje iščekivanja. Zato je on središte i kralj povijesti u kojem se ostvaruje Božja pravednost, ljubav i milosrđe. Njegovo kraljevstvo i kraljevanje tiču se svakog čovjeka, jer nije ograničeno ni teritorijem ni vremenom. Kao što je vrijedilo nekada, vrijedi i danas. Svi koji njega poznaju podležu zakonima njegova kraljevstva, jer ono se proteže na sva vremena i narode. Pred njim sva ljudska kraljevanja postaju isprazna. On je odgovor na svako ljudsko pitanje, izvor svake nade, rješenje svega. Sve za čim čovjek traga u njemu može naći.

Krist koji sjedi na prijestolju usmjerava našu nadu i naš pogled prema svome drugom dolasku. Tako je naše vrijeme ponovno vrijeme iščekivanja, ali i vrijeme priprave. Kao što su se ljudi u povijesti pripremali za susrete s kraljevima, tako trebamo i mi. Kristovim drugim dolaskom dogodit će se konačna uspostava njegovog kraljevstva. Sve zemaljsko prolazno uminut će. Stoga nas Krist Kralj sa svoga prijestolja pita za čega ćemo se opredijeliti, za to prolazno što će jednom nestati, ili ono njegovo vječno?

Zakon ljubavi

 

Evanđelje koje čitamo na ovu svetkovinu znakovito je (usp. Mt 25, 31-46). Ono nam otkriva osnovni zakon koji vrijedi u njegovom kraljevstvu. Otkriva nam koji je osnovni kriterij njegovog baštinjenja. Jedino i osnovno što taj zakon od nas traži je ispravno djelovanje i dobročinstvo prema svima koji su u potrebi i nevolji. U Isusovom zahtjevu čovjek patnik postaje on sam: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25, 40). U ovome je ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku sjedinjena u jednu. A na kraju vremena svi narodi iz svih vremena bit će suđeni po ovom jedinom kriteriju, po vlastitom ponašanju prema Bogu i čovjeku.

Stoga iščekivati kraj vremena i konačnu uspostavu njegovog kraljevstva znači okrenuti pogled prema evanđelju, te u Kristovom životu i djelovanju otkriti logiku tog konačnog događaja, pa zauzeti Kristov stav, a ne stav svijeta. Važno je da spoznamo različitost Kristovog zakona od svih ovozemaljskih zakona. Njegov zakon je ljubav i milosrđe, koji nas preko čovjeka vodi do Boga, kao što nas i težnja prema Bogu usmjerava k čovjeku. U središtu toga zakona ne stoji nikakva država, ideologija, vladar, društvo; stoji Bog s čovjekom. Po tome je Krist Kralj drugačiji od svih drugih kraljeva. Ne traži za sebe ništa što traže ovozemaljski vladari, ne ponižava one nad kojima kraljuje, ne sili se, nego ljubi i potiče na ljubav. Ne traži moćnike i bogate, nego ljubi uboge i siromašne. Sve one koje je ovaj svijet odbacio on skuplja u svoj zagrljaj, te svojim zakonom potiče i nas da prigrlimo i pomognemo takve. Jer, naposljetku, velikaš u njegovom kraljevstvu nije bogataš, čašćen od ljudi, nego onaj koji je ljubio osobito čovjeka kojeg su svi drugi odbacili.

Ludost je za ovaj svijet živjeti tako. I sam Isus doživljavao je poruge i čuđenja jer ljubi odbačene, jer pokazuje više ljubavi i samilosti nego što je među ljudima viđeno. No, on se nije obazirao, nego je pozivao i druge da tako čine. Poziva i nas, jer njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, a na nama je, kad ovaj svijet napustimo, ući u vječnost gdje on kraljuje. Zato se već sada trebamo voditi jedinim pravim zakonom, zakonom ljubavi.