Arhiv tekstova

Tekst prijedloga Strategije razvoja kulture u Republici Srbiji u sljedećem desetogodišnjem razdoblju izazvao je reakcije u liberalnim krugovima u Srbiji, među ostalim, i zbog odnosa prema latiničnom pismu srpskog jezika, kao jednom od dva pisma srpskog jezika koje normiraju i aktualni pravopisi srpskoga jezika. Naime, iako formalno može izgledati da se ovo pitanje ne tiče manjinskih zajednica, već da je riječ samo o kulturi većinskog srpskog naroda, problem je ipak mnogo složeniji.

 

Normiranje službene i javne uporabe jezika 

 

Naime, još je tzv. Venecijanska komisija (Europska komisija za demokraciju putem prava) u svojem Mišljenju o Ustavu Srbije br. 405/2006 od 19. ožujka 2007. godine, u komentaru koji se odnosi na članak 10. Ustava Republike Srbije iz 2006. godine koji regulira službenu uporabu jezika, ukazala da normiranje isključivo ćiriličnog pisma srpskog jezika kao službenog, predstavlja »umanjenje zaštite prava na jezik manjina« u odnosu na Ustav iz 1990. kojim je bilo predviđeno da je i latinično pismo u službenoj uporabi na način utvrđen zakonom. Komisija je izrazila čuđenje zašto se »zakonom zaštićena upotreba latiničnog pisma, koje većina manjina radije koristi, više ne spominje izričito u Ustavu« osobito jer se prema članku 20. stavak 2. Ustava »dostignuta razina ljudskih i manjinskih prava ne može umanjivati«. Zbog toga su predstavnici nacionalnih manjina još u jesen 2015. prilikom izrade prijedloga teksta Akcijskoga plana za ostvarivanje prava nacionalnih manjina predložili vraćanje latiničnog pisma u službenu uporabu, ali je, na žalost, predstavnik mađarske nacionalne zajednice tijekom rasprave s predsjedavajućim Radne skupine, koji se ovome opirao tvrdeći da ne postoji latinično pismo srpskog jezika, rekao da mađarska zajednica više ne podupire ovaj prijedlog, a kako su svi prijedlozi nacionalnih manjina morali biti podržani od svih predstavnika nacionalnih vijeća, završena je rasprava o ovom pitanju, koje zato nije ni moglo ući u Akcijski plan.

Međutim, prijedlog Strategije ide mnogo dalje od službene uporabe srpskog jezika, jer govori i o javnoj uporabi, te zakonskim izmjenama u tom cilju. Pri tome valja uočiti da iako se u prijedlogu Strategije formalno govori o ćirilici, jednostavnom primjenom logičke metode tumačenja prava – razloga suprotnosti (argumentum a contrario), razvidno je da se istodobno normira i korištenje latiničnog pisma srpskog jezika. Predloženim zakonskim mjerama, ukoliko bi do njih došlo, duboko bi se interveniralo u srpski jezik, mnogo dalekosežnije u odnosu na to što dio srpske javnosti već više od dva i pol desetljeća pejorativno percipira hrvatski jezik kao »hrvatski novogovor«. Iako se u hrvatskom jeziku na lingvističkoj razini radilo uglavnom na nastojanju za ponovnim korištenjem hrvatskih riječi koje su bile potisnute srpskim riječima iz razdoblja zajedničke države, dok je tvorba novih riječi bila neusporedivo skromnije prihvaćena, uglavnom je prešućivano da se proces eliminiranja hrvatskoga vokabulara odvijao i u srpskom jeziku.

 

Porezne olakšice

 

Prijedlogom Strategije kulture kao poticaj korištenju ćirilice u javnoj uporabi predloženo je smanjenje poreza za listove i časopise na ćirilici, porezne olakšice privatnim nakladnicima za ćirilična izdanja, prednost prilikom otkupa knjiga na natječaju Ministarstva kulture izdanjima tiskanim na ćirilici, prednost u državnom financiranju prijevoda koji se publiciraju na ćirilici, porezne olakšice distributerskim mrežama za emitiranje stranih filmova ćiriličnim titlom, obvezivanje komercijalnih televizija (dakle, ne javnoga servisa!) da najmanje polovica titlova bude na ćirilici te obvezivanje mobilnih operatera za ravnopravno korištenje ćirilice na mobilnim platformama. Čini se, međutim, da su predviđeni poticaji za korištenje ćirilice zapravo eufemizam za kažnjavanje uporabe latinice. 

Promjene u školskom sustavu u učenju srpskog kao materinjeg jezika, koje su uvedene početkom 1990-ih godina, već su utjecale da mlađe generacije nacionalnih manjina, pa tako i hrvatske, koje ne polaze nastavu na manjinskim jezicima, veoma slabo pišu latiničnim pismom, već uglavnom pišu ćiriličnim pismom. Drugim riječima, pisati latinicom ili ćirilicom više nije stvar izbora, već rezultat djelovanja sustava. Prijedlog Strategije kulture je nastavak već opisanih ustavnih, zakonskih i prosvjetnih intervencija u posljednjih dva i pol desetljeća i nesumnjivo će utjecati na daljnje slabljenje mogućnosti očuvanja identiteta manjinskih zajednica, napose onih čiju kulturnu i jezičnu sastavnicu čini latinično pismo. 

Slaven Bačić