Arhiv tekstova

Predstava Hekusok (Policajci) nastala je prema tekstu poljskog pisca Sławomira Mrożeka (1930. – 2013.), koji je živio u Italiji, Francuskoj i Meksiku, a nakon sloma komunizma, od 1993. opet je u Krakowu. Mrożek je u tom razdoblju najizvođeniji poljski pisac u egzilu, aktualan je, vječiti je pobunjenik protiv svake dogme i konformizma, a djela su mu izrazito satirična. Mađarska drama subotičkog kazališta njegove je Policajce premijerno izvela 15. veljače 1966. godine. Ova predstava, međutim, ako je suditi prema ocjenama kritike, ne bi se baš mogla svrstati među značajnija ostvarenja ovoga ansambla. Komedija Policajci zbiva se u nekoj neimenovanoj zemlji, u kojoj je režim svojim učinkovitim metodama uspješno disciplinirao sve građane, a kada je i posljednji protivnik, otpadnik, pobunjenik, opozicionar, kakogod bilo, izjavio lojalnost tekućoj politici, vladi, vlastima, režimu, čemu li već nije, policajci su shvatili kako im je tim činom, zapravo, temeljno ugrožen opstanak, jer oni više ondje, u toj zemlji, neće imati, ama baš nikakva posla. Komedija se dakle iscrpljuje u nastojanju policije da pod svaku cijenu nađe opravdanje svoga postojanja u zemlji u kojoj su svi građani bezgranično odani vlastima i uvijek su uz nju, a dostiže svoj vrhunac kada se policajci sami između sebe počnu sumnjičiti i hapsiti. 

 

»Love, a ulovljeni«

 

Redatelj Mihály Virágh kao da se u svojoj postavci, među ostalim, oslonio i na jedan stih pjesnika Miroslava Nastasijevića »Love, a ulovljeni«, te je u tom smjeru potaknuo i suradnike: scenografa Mihajla Dejanovića koji je scenu prepolovio, razdvajajući je rešetkama po sredini, pa se nije moglo razlučiti s koje strane je zatvor i tko je tu zapravo uhićen: oni koji su s ove ili one strane rešetaka? Na sličan način je i kostimograf Radmila Radojević riješila kostime, te je glumcima bilo dovoljno samo preokrenuti kapute da bi od policajaca postali robijaši i obrnuto. Drugim riječima režija, dekor i kostimi sugerirali su kroz predstavu atmosferu policijskog režima i robijašnice, društva u kojem nitko nije slobodan od privida slobode, ali ova izazovna tema, uvijek aktualna, kao da nije naišla na pravi odjek među glumcima, a opće je poznato – kada oni nisu voljni prihvatiti igru i prepoznati se u njoj, ili to iz nekog razloga ne žele, kada izostane pokretanje potrebne motivacije glumaca – tada je svaki režijski postupak nedostatan, neučinkovit. Kako u svom prikazu Policajaca zapaža Ivanka Rackov, ovo je djelo prije nekoliko sezona već izvela Srpsko-hrvatska drama subotičkog kazališta, u režijskoj postavci Petra Govedarovića i postigla solidan prijem i kod publike i među kritičarima, s igrom koja je nastala u znaku groteske i bila začinjena sa stanovitim elementima vodvilja. 

 

Nagovještaji novih, bitno drugačijih razdoblja 

 

I dok se, uistinu, većini Subotičana, činilo kako jesen u njihovu gradu i njegovu teatru te 1966. godine, dolaze i započinju uobičajeno, počevši od službenog obilježavanja tada slavljenog Dana oslobođenja grada, za koji je bio proglašen 10. listopada. U povodu ove obljetnice, u razdoblju od 9. do 27. listopada u Narodnom pozorištu-Népszínház, pripremljeno je i izvedeno čak šest premijera.

Prikazani su: Hamlet Williama Shakespearea i Zla žena Jovana Sterije Popovića, oba djela u režiji Predraga Dinulovića, nadalje Hlače Ferenca Dunaija, u prijevodu Lajče Lendvaija i režiji Petra Šarčevića, dočim je Mađarska drama izvela dramatizaciju Svoga tijela gospodar, te glasovite proze Slavka Kolara, u prijevodu na mađarski Stojana Vujičića i režiji Petra Šarčevića, nadalje Slijetanje u Pariz Marca Camolettija postavkom Károlya Szásza i predstavu Talac Brendana Behana u režiji Mihálya Virágha. Ovome se nizu pridružilo i Dječje kazalište u kojem su izvedene dvije lutka igre: Pobuna igračaka i Umjetnik Meca u šumi, ova potonja na mađarskom jeziku. 

I što se više i dalje odmicalo kroz šesto desetljeće XX. stoljeća, to se i dublje gazilo, a ljudi su sve više dolazili do spoznaje i shvaćanja kako se neizbježno ulazi u takvo društveno stanje koje prethodi i navješćuje izvjesnost težih međusobnih trvenja i produbljivanje nacionalnih i političkih rasjeda što će i u prostoru kazališta neminovno pokrenuti duh promjena. Stoga valja u novonastalim prilikama znati prepoznati sva ona mjesta gdje se amalgamiraju tradicionalne vrijednosti, u popudbinu za sva vremena, dočim se traže i novi toponimi od kojih se u tim drukčijim prilikama sada počinju i račvati i novi putovi prema čovjeku, čineći ga bližeg sebi samome, zarad potpunijeg poimanja vlastitosti, bez uljepšavanja i idealizacije, gledajući sebe onakvog kakav čovjek uistinu jest, a također tragajući za kazalištem nalik multifokalnom umjetničkom prostoru pogodnom za nova etička i estetska oblikovanja scenskih ostvarenja.