Arhiv tekstova

U povodu 300. obljetnice od rođenja habsburške vladarice Marije Terezije (13. svibnja 1717. – 29. studenoga 1780.) u Austriji je tijekom ove godine organiziran niz prigodnih programa, među kojima i velika izložba Marija Terezija: Strategica-Majka-Reformatorica. Izložba osvjetljava njezin život i vladavinu iz različitih perspektiva, a čine ju četiri postava: u Beču, u Muzeju dvorskog namještaja izložba Porodica i zaostavština, u dvorcu Schönbrunn, u Muzeju carskih kočija, izložba Moć i uživanje te u Donjoj Austriji u dva dvorca: u dvorcu Hof izložba Saveznici i neprijatelji te dvorcu Niederweiden izložba Modernizacija i reforme.  

Izložbu Marija Terezija: Strategica-Majka-Reformatorica možemo vrjednovati kao pothvat vođen standardima intelektualnog poštenja i profesionalne hrabrosti: nedvosmislena je spremnost  organizatora da se njen neupitni, gotovo mitski status izloži kritičkom oku struke i javnosti – a to znači hrabro izlaganje sudu povijesti problematičnih, teških i bolnih političkih poteza iza kojih je stajala Marija Terezija – jedina žena na tronu Habsburga i posljednja iz te vladarske loze. U narodnom je sjećanju ostala upamćena kao carica ne samo zbog ključnih administrativnih, ustavnih, poreznih, monetarnih, crkvenih, obrazovnih i ekonomskih reformi, već iznad svega zbog činjenice da je uspjela razviti osjećaj solidarnosti među mnogim njenim narodima. 

 

U duhu vremena

 

Više no moćna vladarka, Marija Terezija je državnica, jer je posjedovala ljudski i politički kapacitet da preskoči sjenu vlastitog ideološkog habitusa (nije prihvaćala ideje prosvjetiteljstva, nije podržavala vjersku toleranciju i ukidanje mučenja) i prihvati reforme koje su predlagali njezini savjetnici. Vođena snažnim političkim instinktom, nepogrešivim osjećajem što su potrebe njenih podanika, osjećajući duh vremena s kojim se nije slagala, imala je dovoljno snage podržati reforme po kojima će zauvijek biti upamćena.  

Duboko se protivila podjeli Poljske, ali je vođena državnim razlogom ipak uzela dio koji je dogovorom tadašnjih velikih sila pripadao Habsburškoj monarhiji. Kako je to opisao njen arhi-neprijatelj pruski kralj Fridrik II. Veliki »ona je plakala, ali je ipak uzela« teritorije Galicije i Lodomerije, koje postaju dio Habsburške monarhije kao rezultat Prve podjele Poljske 1772. godine. 

 

Diplomatska revolucija

 

U dvorcu Niederweiden poseban dio izložbe posvećen je njenim savjetnicima koji su inicirali brojne reforme, pa je tako Kaunitz-Rietberg inicirao »diplomatsku revoluciju« – da se vjekovno neprijateljstvo s Francuskom prekine i od Francuske učini saveznik: 1756. ukupno petero od preživjelih desetero djece Marije Terezije je sklopilo brak s članovima burbonske dinastije. Najveći dio reformi, administrativne, porezne, obrazovne rađene su po ugledu na Prusku, dok je reforma visokog obrazovanja bila povjerena nizozemskom doktoru Gerardu van Swietenu koji inicira obveznu autopsiju i opće, obvezno cijepljenje protiv malih boginja. Uvodi se mogućnost stipendiranja siromašnih studenata; 1746. je osnovana Terezijanska viteška akademija koja će prerasti u Vojnu akademiju za obuku časnika (danas slovi za najstariju ustanovu tog tipa u svijetu)  uz obvezu da se u nju upisuje godišnje 100 sinova običnih vojnika (uz državnu stipendiju) i 100 mladih aristokrata; 1754. se osniva Imperijalna i Kraljevska akademija za orijentalne jezike u kojoj je prvih osam polaznika učilo farsi, turski i arapski jezik (diplomatska akademija koja je nastala iz ove institucije postoji i danas).

Opsežne administrativne reforme započete su 1748., a pored poreznih reformi uvedena je i evidencija vlasništva kroz katastar. Prvi put se organizira popis stanovništva i imovine, uvode se prezimena i kućni brojevi, obvezni vojni rok za muškarce od 16 do 60 godina. Organizira se državna administracija na lokalnoj razini formiranjem okružnih ureda. 

 

Obvezno školovanje

 

Za Mariju Tereziju »obrazovanje jest i uvijek će biti političko pitanje, pitanje koje je od ključnog nacionalnog interesa« i u tom smislu je za obrazovnu reformu osnovnih i srednjih škola »pozajmila« od Pruske opata Johanna Ignaza von Felbigera, posvećenog idejama prosvetiteljstva. Opat Felbiger je inicirao uvođenje obveznog školovanja za dječake i djevojčice dobi od 6 do 16 godina, nacionalizaciju i sekularizaciju obrazovnog sustava, ustanovljen je sustav različitih razina škola kojim se školovanje čini dostupnim djeci iz svih klasnih slojeva.  

U narodnom je sjećanju ostala upamćena kao carica ne samo zbog ključnih administrativnih, ustavnih, poreznih, monetarnih, crkvenih, obrazovnih i ekonomskih reformi, već iznad svega, zbog činjenice da je uspjela razviti osjećaj solidarnosti među mnogim njenim narodima. 

 

Antisemitizam

 

Ne može se prenebregnuti činjenica da je antisemitizam bio dio njenog ideološkog habitusa i da su Židovi, koji su općenito imali pozitivan odnos prema Habsbursima gajili duboki otpor prema politici Marije Terezije. Ova izložba je bila prilika da se prvi put u Austriji prikaže eksponat iz sredine 18. stoljeća koji se čuva u Židovskom muzeju u Pragu, dio pokrova Tore iz Kasejovice u južnoj Bohemiji s motivima iz ratova koji su se vodili za austrijsko naslijeđe.  

Marija Terezija je zahtijevala da se »spriječi povećanje broja Židova« i u tom smislu je 1753. i 1764. izdala restriktivne uredbe koje su predviđale brojne zabrane, između ostalog predviđale da npr. Židovi moraju nositi bradu. Ukoliko bi obrijali bradu, morali bi platiti kaznu od 24 talira ili bi bili izloženi tjelesnom kažnjavanju. Ukoliko bi još jednom bili uhvaćeni u prijestupu mogli bi biti deportirani. Kada je Galicija pripojena Austriji 1772., udio židovskog stanovništva je značajno povećan. Pri popisu, austrijski službenici koji su im dodjeljivali prezimena bili su neprijateljski nastrojeni prema njima te ne samo što su im davali ponižavajuća prezimena, shodno imovinskom stanju: za bogate Židove to je značilo prezimena kao Diamant, Safir, Rubenstein ili Goldmark dok su manje bogati dobivali prezimena po bojama (Grün, Blau, Roth..). Takva prezimena su ih činila prepoznatljivim i u valovima izlivanja nasilnog antisemitizma »olakšali« prepoznavanje i protjerivanje Židova. Neizbrisiva mrlja vladavine Marije Terezije bila je odluka o privremenoj deportaciji oko 20.000 Židova iz Praga i cijele Bohemije.  

 

Prisilne vjerske migracije

 

Vjerski isključiva, organizirala je kolonizacije iz ekonomskih ali i razloga čuvanja katoličke zajednice u nasljednim zemljama te je sastavni dio tih procesa bilo i raseljavanje protestanata u slabije naseljene i još uvijek multikonfesionalne dijelove Ugarske (Bačka, Banat). Prisilne deportacije protestantskog stanovništva su organizirane u razdoblju od 1772. do 1776. Novodoseljeno stanovništvo će u 18. stoljeću od močvarne Vojvodine napraviti plodnu ravnicu i početi graditi mrežu kanala za navodnjavanje i odvodnjavanje, planski će se graditi nova naselja, praviti vjetrozaštitni pojasevi, graditi pruge i osnivati vatrogasna društva, voditi katastarske knjige. Napravit će se temelj današnje Vojvodine.

Marija Terezija je rodila 16 djece. U jednom od brojnih pisama kćeri Mariji Antoaneti (a pisala je tisuće pisama svojoj djeci s instrukcijama o vladavini i doličnom ponašanju) podsjetila je na svrhu vladarskog poziva jer »živimo na ovom svijetu da bismo činili dobro našim podanicima«. Stupivši na prijestol s 23 godine, politika koju je vodila će u narednih 40 godina promijeniti život ne samo generaciji njenih suvremenika, već i utjecati na procese institucionalne i političke konsolidacije u 20. i 21. stoljeću, na formiranje mentalitetskih, kulturnih i socijalnih obrazaca. Nema sumnje i da su različite generacije kreirale i da će kreirati svoje mitove oko njene vladalačke ličnosti tražeći odgovore na potrebe svog vremena. 

Snežana Kresoja