Arhiv tekstova

Po posljednjem ustavu bivše Socijalističke Federativne Republike (SFRJ) u teritorijalno-organizacijskom sustavu postojalo je šest republika i dvije autonomne pokrajine (Vojvodina i Kosovo). Kada sam maturirao davne 1965. godine u to je doba Kosovo i Metohija bila samo autonomna oblast. Koliko sam ja čitao, po prvim varijantama teritorijalne organizacije, još dok je trajao Drugi svjetski rat, postojali su planovi da i Vojvodina bude zasebna republika s obzirom na njeno značajno sudjelovanje u ratu; vojvođanske brigade prelazile su u Bosnu da se tamo bore, u završnici rata većinu boraca na Srijemskoj fronti davali su Vojvođani, među njima i subotička Osma vojvođanska brigada (bunjevački Hrvati) i brigada Sándor Petőfi (Mađari). Obje brigade kod mjesta Batina, odnosno Bolman, pretrpjele su velike gubitke. Po sjećanjima tadašnjih političkih vođa, to je bio jedan od razloga što Mađari nisu doživjeli sudbinu vojvođanskih Nijemaca. Naime, postojao je plan da i oni budu kolektivno kažnjeni i iseljeni. Upravo ovaj višenacionalni sastav boraca, ali i samog stanovništva bio je argument za republiku. Zatim, spominjala se i »Srpska Vojvodina« koja je postojala desetak godina nakon sloma revolucije 1848.-49. godine. Ovo posljednje je bio glavni argument da Vojvodina ostane ipak samo pokrajina u sastavu srpske federalne republike. Nakon ustavnih promjena 1974. godine status Kosova je dignut na rang pokrajine s dosta velikim ovlaštenjima. Tvorci čuvenog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) upravo u ovom činu su vidjeli jedan od razloga neravnopravnosti Srbije u SFRJ. »Srbija je faktički podeljena na tri dela. Autonomne pokrajine su u svemu izjednačene sa republikama, sem što nisu definisane kao države i što nemaju isti broj predstavnika u pojedinim organima Federacije. (...) Političko pravni položaj Uže Srbije je sasvim neodređen, to nije ni republika ni pokrajina.« 

Zanimljivo je da pisci Memoranduma nijednom ne spominju položaj »sedme republike«, a to je bila nekad moćna JNA, koja je imala status, po mom mišljenju, i viši od samih republika. O njenim troškovima i financiranju nitko nije smio ni zucnuti. Svaka republika je imala moćne graditeljske firme koje su radile isključivo za potrebe JNA, od stanova za časnike do podzemnih skladišta, aerodroma itd. Uz ovakvu vojsku stvorena je i snažna vojna industrija. U zemlji su održavane vrlo »uspješne vojne vježbe« uz masovno sudjelovanje svih rodova armije. O nanesenim štetama civilima i o poginulim ili ranjenim pripadnicima JNA nigdje nije procurila nikakva službena vijest.

 

Neomilitarizacija

 

Poslije nedavne vojne parade i izložbe borbenih sredstava na vojnom aerodromu Batajnica u vijestima na jednoj komercijalnoj privatnoj radio-televizijskoj stanici čula se izjava: »Modernizacija Vojske Srbije trajat će do 2025. godine i naša država bit će ‘vojno najmoćnija sila u ovom dijelu Europe’«. Naime, osim zrakoplova lovaca-bombardera MIG-26, od prijateljske Ruske Federacije dobit ćemo »besplatno« i dva transportna zrakoplova antonov, zatim tenkove, a u suvremenom opremanju naše vojske sudjelovat će i naša rekonstruirana i afirmirana obrambena industrija. Časnici i vojnici dogodine će dobiti za 10% veće plaće i rješavat će se njihovi stambeni problemi. O tome koliko će nas porezne obveznike to koštati vrlo su oskudne informacije. Kao probni balon lansirana je ideja o nekakvoj novoj obveznoj »predvojničkoj obuci«. Pade mi na um da neki analitičari smatraju kako je poslijeratni nagli uspon Njemačke bio rezultat defašizacije, ali i demilitarizacije, to jest imali su onoliko stajaće vojske i naoružanja koliko su SAD smatrale potrebnim da im služe kao pomoćne trupe. Američke vojne baze i danas postoje na tlu Njemačke i Nijemcima ništa ne nedostaje glede vojske.

 

Vojnički tip društva?!

 

Engleski mislilac i sociolog Herbert Spencer dijeli društva na vojnički i industrijski tip. Kaže: »za vrijeme evolucije obično je postojalo miješanje tih dvaju tipova tipova (...) Naročito se za prirodu organizacije koji prati neprestana ratobornost može dokazati da ona postoji a priori i a posteriori«. U njegovo doba industrijsko društvo je bilo u razvoju. Ako razmišljam a posteriori, znanjem koje proizlazi iz iskustva, snažna armija ne vodi baš dobrom, osjetili smo na vlastitoj koži. Ja bih, a vjerujem i ostali čitatelji, više željeli čuti izjavu zvaničnika da ćemo »do 2025. godine biti najsnažnija industrijska zemlja u ovom dijelu Europe!«. Ovako imam samo dilemu: je li naša domovina ponovo na početku evolucije, pa smo mješoviti tip društva?