Arhiv tekstova
Ljubav prije svega
Usred đurđinskih dolova, na salašu, 10. rujna 1919. godine rođena je Mara Ivković Ivandekić ili kako je neki zovu teta Mara. Poslije smrti oca preuzela je brigu za svoju obitelj i napornim i teškim radom osiguravala je sebi i svojim sestrama kruh svagdanji.
Završila je četiri razreda osnovne škole. Školu je pohađala u Subotici i kako je sama rekla išla je u Kersku školu . S umjetnošću, kojom se sada bavi, susrela se zahvaljujući Kati Rogić, s kojom je nekada skupa radila. Danas, kada je ostala bez svoje učiteljice i prijateljice Kate, teta Mara radi sama.
DO KRIŽNOG PUTA OD SLAME: »Još kad smo djeca bili, znali smo tako na strnjiki plesti, ali nakon toga dugi vremenski period ja nisam plela. Oko 1935. godine, kada je izgrađena naša đurđinska Crkva sv. Josipa, Kata je počela plesti. Skupa s njom i ja sam počela plesti, no tada me to nije tako jako zanimalo. Oko pedesetih godina počela sam ozbiljnije raditi. U početku smo pravili samo perlice. Kada sam napravila prvu perlicu, Kata je rekla da je zadovoljna kako radim i tako smo počele, i radile sve više i više. Eto, tko bi rekao da ću ovdje stići, čak sam i nagradu dobila. U to vrijeme Kata je već počela plesti i krune, te me je nagovarala da počnem i ja s njom raditi. Prvo smo radile samo za crkvu u Đurđinu i za biskupiju. Kasnije smo radile i za našu crkvu, biskupije i Dužijancu. Godine 1958. napravile smo dva grba i to su bile prve naše slike. Ta dva grba pravile smo za kardinala Šepera i za papu Ivana Pavla VI, pravile smo njihove grbove i kada je slika bila gotova, onda je Kata i nosila Papi sliku. Sve više smo radile, a kad tako počneš raditi, ne možeš stati« kaže Mara Ivković Ivandekić. Teta Mara je počela izrađivati slike 1959. godine, točnije, teta Mara i Kata Rogić su zajedno radile slike i ne samo slike nego i liturgijske simbole. Od 1968. godine njih dvije izrađuju krunu za centralnu proslavu crkvene Dužijance. Tako je nastala zbirka koja se danas čuva u Biskupijskom muzeju u Subotici. Jedno od najvećih i najznačajnijih djela teta Mare je 14 postaja Križnog puta. Taj Križni put su počele skupa raditi, no skupa su urađene samo dvije postaje i tada je Kata Rogić umrla. Započetu ideju teta Mara je nastavila raditi tijekom devedesetih, a 1997. godine, ovaj Križni put je postavljen u Crkvu sv. Josipa u Đurđinu. Križni put je 1998. godine bio izložen u Zagrebu, a 2002. godine u Subotici.
PROCES RADA SA SLAMOM: Da bi se moglo raditi sa slamom, postoji određena priprema. Naime, teta Mara na njenoj parceli u vrtu sama sije žito, staru sortu »Bankut«, koja je dobra za pletenje. Sjeme treba prvo posijati, kada sazrije, žito treba pokositi, preporuča se da se kosi ranije dok još nije potpuno sazrelo, i ostaviti da se suši. Kada se slama osuši, treba je očistiti, nakvasiti i kasnije sortirati. Odvojiti što će se koristiti za sliku, a što za pletenje. Također za ovu umjetnost koristi se i slama od ječma, koja je dobra tamo gdje nema vlati. Nekada su slamu lijepili brašnom i vodom ili jajetom, a danas se slama lijepi ljepilom.
Godine 1990. imenovana je doživotnim počasnim članom Instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović« u Subotici, a ove godine teta Mara je dobila nagradu Općine Subotica »Pro urbe« za umjetnički rad sa slamom. Radovi se nalaze u privatnom vlasništvu, na njenom salašu, gdje posjeduje zbirku svojih radova. Ima slika u Vatikanu i mnogim drugim nuncijaturama, biskupijama i kardinalskim kurijama. Najveći broj slika ima u župi u Đurđinu u stalnoj postavci »Stalna izložba djela Kate Rogić i Mare Ivković Ivandekić«. Svojih slika teta Mara ima i u stalnoj postavci zbirke u HKPD »Matija Gubec« u Tavankutu.
SAMOUKE UMJETNICE: »Sve što smo do sada uradile same smo naučile. Uvijek sam isprobavala nešto novo i neobično, mi smo se usavršavale na svojim pogreškama. Kada počneš raditi, sama inspiracija ti dođe i uvijek praviš nešto novo, i ustvari tako i učiš i napreduješ. U početku mi nismo ni cijepale slamu, nego se samo obično plelo« kazala je teta Mara. Prošle godine teta Mara je snimila film s Rajkom Ljubičem »Tri divojke tri slamarke«. Na istoimenoj samostalnoj izložbi skupa s Jozefom Skenderović i Margom Stipić teta Mara je izlagala svoje radove. Kako je i sama rekla, izlagala je svugdje gdje se išlo. Bile su to brojne skupne izložbe u ovoj tehnici.
»Da bi se bavili ovom umjetnošću, to se mora prije svega voljeti, posvetiti se i zaraziti ovim poslom. Uvijek probaš nešto novo, no dogodi se i da ne uspije uvijek dobro, pa onda radiš ispočetka. Bilo je i da ne uspije, pa i da slama nije dobra, pa smo morale i bacati« kaže teta Mara. Ove godine nakon stanke ponovno je počela raditi slamarska sekcija gdje teta Mara uči mlađe, buduće slamarke. U svim slikama teta Mare možemo vidjeti da su rađene s puno strpljenja i prije svega ljubavi.
