Arhiv tekstova

Roman Dubravke Ugrešić Lisica izišao je 2017. godine u nakladi Frakture. Premda sama autorica u novijim intervjuima smatra kako suvremena kulturna scena, pa ni nakladnici ne pogoduju stvaranju i izdavanju djela tzv. ozbiljne književnosti, ipak piše djelo koje ozbiljno pretendira i na to da bude na listama najprodavanijih, kao i na to da se njime bave teoretičari književnosti i književna kritika. Sam naziv inspiriran je uporabom grčkog aforizma »Lisica zna mnogo stvari, a jež samo jednu« prema kome je Isaiah Berlin pisce podijelio na ježeve i lisice. Roman je podijeljen u pet dijelova, priča o tome kako nastaju priče: Umjetnost ravnoteže, Đavolov vrt, Teokritova pustolovina, Little Miss Footnote i Obudovjela lisica. Svako poglavlje nabijeno je opipljivom prisutnošću debelih naslaga književnih tekstova iz raznih epoha i različitih krajeva svijeta, kao i mitološkim i folklornim uporabama simbola lisice. U prvome dijelu romana, nazvanom Priča o tome kako nastaju priče, naznačuje se kako svaka dobra priča mora slijediti obrazac bajke. Istodobno, propitujući vlastite stavove o stvaranju priča, navodi nekoliko reprezentativnih primjera pisaca koji su obmanuli čitatelje idejom kako priče nastaju same od sebe. Velika umjetnost Dubravke Ugrešić ogleda se i u stvaranju priča u priči i njihovom stalnom preplitanju. Književne reference prirodno se ulijevaju u tokove teksta, čineći ga uzburkanijim i još uzbudljivijim. 

Spisateljica dovodi u pitanje i uspostavljene književne pravce, razmišljajući o njihovoj održivosti u određenome vremenskom kontekstu. Primjer za to je autoričin studijski boravak u Moskvi 1975. godine gdje se susreće s mnogim ljudima iz svijeta književnosti i novinarstva koji su u lovu na preživjele predstavnike ruske avangarde, kao i na one koji bi o njima mogli nešto novo kazati. U takvoj situaciji spisateljica shvaća da se  »bitka koju su izvojevali ruski formalisti – velika bitka za tekst umjetničkoga djela – pokazala uzaludnom. Mnogi autorski tekstovi nestajali su pod silovitim stampedom autorskih biografskih detalja« (Ugrešić, 2017: 25).

U drugome dijelu romana, nazvanom Umjetnost ravnoteže, otvaraju se mnogi gorući suvremeni problemi, poput problema europskih migracija ili, točnije rečeno, imigracije u Europu. Književnica je bila dijelom skupa koji se bavi ovom temom i uvidjela kako za taj problem ne postoji sustavno rješenje. Ondje je upoznala i različite tipove useljenika u Europu, razgovarala o poziciji egzilanta, s čime se često poistovjećuju pisci koji su u određenoj vrsti egzila naspram svoje zemlje, jezika... Osim suvremenih tema koje lebde nad svima koji dijelimo ovaj trenutak, spisateljica razmatra i one univerzalne kakvima se književnost oduvijek i bavi. Osebujnost njezina pristupa ovoga puta ogleda se u širokoj lepezi priča koje u sebi rastvaraju ove probleme. Pamćenje i zaboravljanje od osobite je važnosti za književnost i ovo pitanje obrađuje se kroz razgovor s udovicom jednoga poznatoga pisca, koja u starosti sudjeluje na istome skupu o emigracijama i svojim osobnim iskustvom zadobija svu pozornost medija, a spisateljica Ugrešić ostaje u njenoj sjeni. Na pitanje kako je upoznala svoga muža, poznatoga pisca Levina, udovica kaže kako se ne sjeća točno. Pamćenje ima u sebi jak mitotvorački mehanizam, ono kao da zadovoljava naš tajni impuls da stvaramo mitove o sebi i drugima, a kada je mit jednom stvoren, teško da će ga išta srušiti (Ugrešić 2017: 71).

Spisateljica se dotiče i važne uloge pisane riječi u svakodnevnom životu, kao i u oblikovanju veza preko kojih književnost ulazi u život, makar samo preko metafora za život uzetih iz književnosti, kao što su drama, roman, tragedija, farsa... Javlja se i mogućnost da će jednoga dana digitalna metaforika istisnuti književnu (Ugrešić, 2017: 179).

Ljubitelji književnosti zbližavat će se s Lisicom, sa svakom novom stranicom ona će ih uvlačiti duboko u svoj svijet nedokučivih igara, sitnih i većih prijevara, onih književnih, bez kojih ne mogu zamisliti svoja postojanja.