Arhiv tekstova

Isus je svojim javnim djelovanjem smetao različitim vjerskim skupinama u Izraelu. Zapravo im je smetalo što ih je razotkrivao u njihovom licemjerju i vjerskoj površnosti. Često su se osjećali prozvano u njegovom naučavanju i to ih je ljutilo. Zato su mu postavljali zamke svojim pitanjima ne bi li im krivim odgovorom dao povoda da ga se riješe. Već drugu nedjelju zaredom čitamo o nastojanjima da se Isus iskuša.

 

Farizejska zabluda

 

Farizejima je Isus smetao jer je kritizirao njihovu uznositost i oholost kojom su sebe stavljali iznad drugih vjernika. Smatrali su se bližima Bogu, te, kao takvi, nisu sebi dopuštali kontakt s ljudima s ruba društva, za koje su smatrali da su otpadnici, odbačeni od Boga. Smetalo im je što Isus u svom naučavanju Boga prikazuje drugačije od njih i svojim ponašanjem daje do znanja da njihovo shvaćanje o tome tko je bliže Bogu nije ispravno. Osobito im je smetala Isusova briga za javne grješnike, odbačene, ljude s ruba. Stoga su farizeji planirali namjestiti Isusu zamku i javno ga omalovažiti. Zamka je pitanje o najvećoj zapovijedi. No, nije cilj uhvatiti ga u neznanju, već su njegovo učenje smatrali neprihvatljivim, jer se, prema njihovom mišljenju, previše brinuo za grješnike. Propovijedao je Boga koji je imao milosrdno, očinsko lice, suprotno uvriježenom shvaćanju, te su očekivali da će i odgovor ići u tom smjeru. Zamka je u odnosu čovjek-Bog i koga će Isus istaknuti kao važnijeg.

Farizeji su do tančina poznavali sve vjerske zakone i propise, poznavali su dobro vjerski nauk, pa su smatrali da znaju i kako će Bog reagirati. Znali su kako živjeti, kako se ponašati, što se smije, a što ne, s kim razgovarati, koga izbjegavati, kako se odijevati, sve su znali. Ipak, ono najvažnije nisu: da su Božja objava, njegova ljubav i briga radi dobra čovjeka, osobito izgubljenog i grješnog, da je čovjek Bogu na prvom mjestu, a farizeji su sve stavili ispred čovjeka. Znajući farizejske stavove i njihove želje da ga iskušaju Isus odgovara potpuno u skladu s važećim vjerskim naukom, ali i tako da postavljenu zamku okreće protiv onih koji ga u tu zamku pokušavaju uloviti. Na pitanje koja je zapovijed najveća, on prvo navodi zapovijed ljubavi prema Bogu, te uz nju na jednaku razinu stavlja zapovijed ljubavi prema čovjeku. Tako Isus urušava sav farizejski nauk i njihov stil života prikazuje kao zabludu. Stavljajući na istu razinu ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku ne dopušta više vjerski stav u kojem se Bog i čovjek isključuju, te odbacuje pobožnost koja je svrha sama sebi. Svaki vjerski čin ne treba biti pokrenut strahom od kazne ili željom za nagradom, niti željom da se predstavimo svijetu kao odlični vjernici, kao što su činili farizeji. Isus jasno daje do znanja da njihovo življenje vjere ide pogrešnim putem. Nikakvi vjerski propisi ne mogu uvjetovati Božju dobrotu, te takav pogled na vjeru treba odbaciti. S druge strane, vjernička praksa koja odbacuje čovjeka i omalovažava ljubav prema drugim ljudima za Isusa je neprihvatljiva.

 

Ljubav je u središtu vjere

 

Najveća zapovijed je ljubav prema Bogu i njoj jednaka ljubav prema čovjeku. Po ovim dvjema zapovijedima treba ravnati cijeli svoj život. U nama živi dosta toga farizejskog. Vjeru svodimo na legalizam koji ne poznaje ljubav. Živimo, a ponekad čak i mislimo da vjernik biti znači zadovoljiti određenu formu, ispuniti neke propise, znati što je zabranjeno i toga se držati. Tako Bog za nas postaje samo sudac, nestaje slika Boga punog ljubavi i milosrđa, kakvu nam je pokazao Isus. U takvom shvaćanju vjera nam postaje zamorna i preteška. No, ako promijenimo pogled od farizejskog, legalističkog, i počnemo živjeti onako kako Isus tumači da treba, sve će dobiti novi izgled, jer će se u središtu naći ljubav. Zapravo, ona mora biti u središtu vjere. Tko vjeruje istinski u Boga, on ga ljubi i nije mu teško poštivati vjerske propise, jer će to raditi iz ljubavi. A ljubav za Boga usko za sebe vezuje i ljubav prema čovjeku. Tko ljubi Boga ljubi i bližnjega, jer Božja milost tako na nas djeluje. I tada prestajemo ljude prosuđivati prema izvanjskom, nestaje u nama oholosti koja nas priječi ljubiti onog kojeg smatramo lošijim prema nekim ljudskim kriterijima. Postajemo sposobni u drugome prepoznati brata koji treba našu ljubav. Upravo po tome trebamo biti prepoznatljivi, po ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Tako će naša vjera postati transparentna, pa ćemo biti pravi Kristovi svjedoci u svijetu.