Arhiv tekstova

Predstava Vjenčanica Ephraima Kishona, u režijskoj postavci dr. Marka Foteza, prema ocjeni Ivanke Rackov, u cijelosti je ispunila očekivanja gledateljstva i zaslužila pohvalne kritike. U njoj, doduše, nema ni složena zapleta, niti je odlikuje osobito dinamična radnja, budući da se odvija unutar poprilično jednolične, četvrtstoljetne svakodnevice bračnog para Borovski, običnih, jednostavnih ljudi, moglo bi se reći pomalo i grubih, pa im ni svakodnevica nije lišena ni povremenih verbalnih sukoba. Ipak se nekako podnose, ali će cijeli taj njihov život, kakav god bio, preko noći doći pod upitnik u trenutku kada se ispostavi da zapravo nisu bili ni vjenčani! 

Doima se, supruga u tom času sagledava svu, uistinu tegobnost vlastita bračnoga sivila, a u nj posebice sitničav karakter, na mahove, gruboga supruga, gotovo tiranina. No, između izazova isprezanja iz bračnog jarma i lijepih trenutaka, unatoč i ne baš rijetkih sukoba, što su zajedno proživjeli, i bez kojih zacijelo ne bi više bili ono što jesu, opredjeljuju se za nastavak zajedničkoga života. 

 

Komedija Kishona

 

Kako zapaža Ivanka Rackov ova komedija Ephraima Kishona prožeta je ljudskom toplinom, kojoj je fina ironija pružila poželjan okvir i potreban odmak. Ovo je, razumije se, prepoznao iskusni redatelj dr. Marko Fotez, spretno usmjeravajući piščeve poruke prema gledalištu, te je s uspjehom dočarao svijet tzv. malih, običnih ljudi, kojima ne manjka veliko srce. Znalački građene likove s uspjehom su ostvarili Geza Kopunović, Danica Lazarević, Stevanka Češljarov, Jevrem Urošević, Aleksandar Ugrinov i Katarina Bačlija, te su ovi glumci bili u prilici pokazati se u posve novoj i neočekivanoj rasvjeti, otkrivajući sve svoje scenske mogućnosti, poput primjerice Geze Kopunovića, kada nakon dvadeset i pet godina braka ponovno treba osvojiti srce svoje životne suputnice, ali i drugih sudionika ove predstave, a posebno Katarine Bačlije, koja se istakla gradeći lik ljubopitljive, dosadne, susjede koja ne prestaje zabadati nos u život bračnog para Borovski [Rukovet, 4, 1966.]. 

 

Prizori mirnodopskog nesnalaženja ratnika

 

Tekstualni predložak somborskog glumca Velimira Subotića poslužio je kao dramska podloga komada naslovljenog s Prozivka (premijerno izvedenog 8. ožujka 1966.), u kojem se ocrtava sudbina jednoga umirovljenoga ratnika, pače prvoborca, očito ne baš pomirenoga s mirnodopskim i novonastalim društvenim prilikama. U tom kontekstu se na sceni oslikava stanje duha mnogih iz naraštaja  bivših ratnika, kamo i glavni junak pripada.

O ovom postupku Ivanka Rackov zapaža: »Drama je dosta labavo građena i oslanja se više na pričanje i diskusiju, začinjenu crnim i gorkim humorom kasno saznale istine«. Povrh toga »sve je u drami razliveno…«, što ovu kritičarku podsjeća na ravničarsku rijeku sa sprudovima i nanosima, koji počesto gotovo u potpunosti zaustavljaju i onako usporen riječni tok. Ipak, na ovoj prilično tmurnoj pozadini izdvajaju se i dva životna ostvarenja, kritičarka će ih opisati kao likove: »jarkih boja« koji »oživljavaju scenu svojom pitoresknošću«, a označit će ih kao najzanimljivije kreacije cijele predstave. To su: kućna pomoćnica Mađarica, u tumačenju Eržike Kovačević i pokućar Šiptar kojega igra Petar Radovanović. Redatelj Boško Pištalo opredijelio se za interpretacijsku jednostavnost ovoga djela, svojstvenu pučkom teatru, budući da se zapravo nije mogla izbjeći deklarativnost i ogoljenost likova koji u povodu jedne prozivke uistinu polažu račune jedni pred drugima, sumiraju svoja životna postignuća, a još više promašaje, neuspjehe i neispunjena očekivanja. Po svemu sudeći takva je bila, u znatnoj mjeri, i ova predstava, unatoč velikog zalaganja glumačkog ansambla, redatelja i svih drugih sudionika u scenskom postavljanju Prozivke Velimira Subotića. Uloge su tumačili Milenko Rastović, Mirko Huska, Duško Križanec, Milutin Nović, Ilija Drašković, Rade Stojanov, Jelka Asić, Slava Bulgakov, Vojislav Cinkocki, Eržika Kovačević, Persida Ugrinov, Jelica Vojinović i Petar Radovanović. 

U želji za uzdignućem sudbine glavnog junaka do simbola opće prepoznatljivosti Velimir Subotić je posegnuo za scenskom prilagodbom takvog dramskog predloška koji se baš i nije previše odmakao od odbačenoga duha soc-realizma, što nije naišlo na zamjetno zanimanje gledatelja.