Arhiv tekstova

Integracija je riječ koju u posljednje vrijeme u svezi tzv. migrantske krize najčešće čujemo. Po nekim tumačenjima političara, ova riječ označava pojam kada se određena grupa ljudi naseli u jednu zemlju s ciljem da se što prije uključi u radnu sferu. Pri tom treba svladati jezik te zemlje, da poštuje postojeću kulturnu tradiciju a pri tome da sačuva i svoj jezični, vjerski i kulturni identitet. Suprotno tome je asimilacija kada pridošlica potpuno izgubi svoj jezični, vjerski i kulturni identitet. Trenutno govoreći o temi integracije, ostat ću samo na tlu Europe, prije svega mislim na europsku zajednicu, koja se sigurno suočava s najvećom krizom od trenutka svog nastanka. 

Pesimistički nastrojeni »analitičari i stručnjaci« govore o koncu EU, o kraju europske civilizacije. Njemački filzof Oswald Spengler prije sto godina (1918.) objavio je svoje kapitalno djelo: »Propast Zapada«. U tom radu, shodno biologističkoj teoriji, on vrši jednu povijesnu analizu civilizacija koje su postojale i pojedine faze ljudske civilizacije uspoređuje sa živim bićem koje se rodi, razvija, doživi svoj vrhunac razvoja i na koncu odumire. Primjera radi: grčka i rimska civilizacija je propala, ali iz nje se rodila srednjovjekovna renesansna Europa, nakon propasti feudalnog društvenog uređenja rodila se današnja kapitalistička građanska demokracija, što znači da je »mnogo puta opjevani razvoj« cikličan i moguća je i stagnacija, čak i devastacija, propast. Dobar primjer je i naša bivša zajednička država, ali na mikro nivou i naš grad Subotica. 

 

Kako riješiti trenutačnu krizu?

 

Suvremeni političari EU, ali i neki biznismeni, predlažu različita rješenja »izbjegličke krize«. Humano je da pomognemo jadnim ljudima koji bježe ispred ratnog stradanja, prvenstveno iz Sirije, ali i iz ostalih dijelova svijeta gdje haraju ratovi. Drugi pak govore o »migrantskoj krizi« u kojoj se milijuni ljudi teže useliti u Europu da bi stekli bolje životne uvjete, prije svega iskorištavanjem sustava socijalne zaštite najrazvijenijih zemalja. Neki pak govore da treba promijeniti rasni sustav ostarjele Europe, prije svega »transfuzijom svježe krvi« iz Afrike i Azije. Predlažu da EU svake godine treba primiti milijun ljudi, kojima radi integracije, za razdoblje od dvije godine treba godišnje davati 15.000 eura. Za osiguranje sredstava EU države trebaju uvesti posebne poreze; povrh toga države članice se trebaju zadužiti (uzeti kredit) na svjetskom financijskom tržištu. Neke članice iz istočnog dijela EU oštro se protive nekontroliranom useljenju i ne žele primati nikakve migrante u svoju zemlju. Iz ovog razloga lijepi im se etiketa da su rasisti ili »neofašisti«. Najsvježiji primjer dobijanja ovakvih naziva je stranka Alternativa za Njemačku, koja je s 15% glasova postala treća na nedavnim izborima u Njemačkoj. Uprošćeno rečeno osnovni problem je: kako određenu manjinu što brže i svrsishodno integrirati u većinu da bi postali radna snaga koja očito nedostaje. O tome će se, vjerujem, još dugo voditi debate. Zato, umjesto Zapada, bolje da mi pogledamo događanja u našoj bližoj okolici jer i kod nas postoje nacionalne i vjerske manjine. Uzmimo na primjer one koji se izjašnjavaju kao pripadnici hrvatskog ili mađarskog naroda. 

 

Biti u manjini

 

Spomenute dvije manjine odavno su integrirane u društvo naše države i kao radna snaga su bili cijenjeni. Poznato je i da su tamo gdje oni pretežno žive (ili su većina) plaćanje poreza, taksi, komunalnih usluga na najvišoj razini. Međutim, i u doba socrealizma, osim određenih odabranih i pogodnih (podobnih) pripadnika manjina, teško su dospijevali u više upravne krugove. Po mom iskustvu, Mađare u školi su svakodnevno »učili« da smo mi manjina, da imamo i određene »grijehe« bilo da se radilo o K.und.K monarhiji ili za vrijeme drugog Velikog rata. Osnovna poruka je bila: šutite, radite i ne talasajte. Neskriveni cilj je bila potpuna asimilacija, koja je djelomično i uspjela. Nakon pada Berlinskog zida, u krvavom ratu »pala« je i naša SFRJ. Danas s Mađarima imamo povijesno najbolje odnose, tvrdi Predsjednik države, ali što je s Hrvatima koji također imaju stare »grijehe«?! Imam jednu vlastitu viziju integracije; u kojem naš Predsjednik prima djecu iz redova hrvatske manjine i na pitanje: »za koga navijaš? Dobije odgovor: »za Vojvodinu!« A on zadovoljno kaže: »bravo, tako treba!«