Arhiv tekstova

Na obroncima Fruške gore, pored Dunava, u neposrednoj blizini graničnog prijelaza s Hrvatskom, nalazi se mjesto Neštin. Iako ovo naselje pripada Općini Bačka Palanka, ono teritorijalno pripada Srijemu, a u njemu danas živi oko 700 stanovnika. Među njima i manji broj Hrvata. Zbog svog geografskog položaja i prirodnih kapaciteta, blizine granice, Neštin bi mogao biti centar ruralnog i vinskog turizma, no nekako je ovaj, kako ga s ponosom nazivaju »srijemski dragulj«, ostao u »zapećku«, nedodirljiv i usamljen. Iako su im najbliži gradovi Ilok i Bačka Palanka, gdje su nekada Neštinci plasirali svoje proizvode na tržnicama, zbog graničnih prijelaza to im je danas onemogućeno. Da bi svoje voće, ratarske kulture i stoku mogli odnijeli u tvornicu u Bačku Palanku danas im za to trebaju posebne dozvole Europske unije.Većina ih je prinuđena voziti okolnim putem više od 100 kilometara preko Novog Sada, kako bi stigli do svog odredišta.

 

Blizina granice više mana nego prednost

 

Neštinci se uglavnom bave poljoprivredom, najviše voćarstvom i vinogradarstvom. Vrijeme dok nisu postojale granice između Srbije i Hrvatske Neštinci pamte kao ljepše i bolje, pogotovo što im je tada bila olakšana prodaja robe. Danas im je ta mogućnost uskraćena, a blizina granice, u većem broju životnih situacija, predstavlja im otežavajuću okolnost: 

»Od 700 stanovnika, koliko je registrirano da živi u Neštinu, nisu svi naseljeni ovdje. Ovdje se nalazi i osnovna škola i vrtić, a djece je iz godine u godinu nažalost sve manji broj. Djeca od petog do osmog razreda školu pohađaju u Bačkoj Palanci i prilikom svakodnevnog putovanja prelaze četiri granična prijelaza što predstavlja veliki problem kako za djecu tako i za njihove roditelje«, ističe tajnica Mjesne zajednice Neštin Evica Kovačević, dodajući: »Natalitet opada, a stanovništvo je ovdje sve starije. Uglavnom se mještani bave poljoprivredom, odnosno voćarstvom i vinogradarstvom. Ovdje se nalazi veliki broj zasada jabuka i krušaka, kao i vinove loze. Veoma nam je svima teško prodati te kulture, odnijeti preko granice, tako da nam je ta granica danas velika prepreka. Imamo dobru pograničnu suradnju s mjestima u Hrvatskoj, posebno s Ilokom, međutim mi veliku količinu robe koju proizvedemo ovdje ne možemo prenijeti do granice. Za malu količinu, nekoliko gajbica voća ili grožđa, nije problem. Nekad nam je potrebno i duže vremena da prijeđemo granicu, nekad deset minuta, a nekad i po sat-dva, sve u zavisnosti od toga koliki je broj automobila na prijelazu. Veliki problem su nam i putovnice, koje se svakodnevno pečatiraju, pa mještani moraju često praviti nove, što predstavlja veliki izdatak za njih«, navodi tajnica Mjesne zajednice Neštin. 

Kao jedno od rješenja oni vide izgradnju novog mosta koji bi ih povezao sa susjednom im Bačkom. S obzirom na to da je to skupa investicija, Neštinci su sumnjičavi da bi se to moglo uskoro dogoditi.

 

Bez granica puno lakše

 

Kako navode mještani, raditi moraju i boriti se za svaki dinar kako bi prehranili svoju obitelj, unatoč problemima koje imaju: 

»Ja sam bio zaposlen u mjesnoj zajednici, gdje sam prije nekoliko godina dobio otkaz. Danas se malo bavim poljoprivredom jer od toga živim i čekam mirovinu koju bih trebao dobiti za dvije godine. Do posljednjeg rata živjelo se mnogo bolje. Od kada su postavljene granice, mnogo nam je teže. Ovdje nas je danas tek nekolicina Hrvata. Odnosi su dobri u selu, a ja osobno nisam imao problema ni ratnih devedesetih godina. Nitko me nije dirao. Radim i gledam svoj život, još kada ne bi postojale granice, bilo bi nam puno lakše«, kaže Ilija Varečka. 

Umirovljenik Antun Varečka, zvonar je u crkvi. Svakodnevno vodi brigu o njoj, a kako kaže, nastavio je posao koji je radio i njegov otac: 

»Radio sam u pošti. Sad sam u mirovini, bavim se poljoprivredom i redovito dolazim u crkvu. Zatvaram je, otvaram, zvonim kada netko umre i pomažem velečasnom kad god treba. Kada je crkva bila zapaljena, među prvima sam priskočio u pomoć i pozvao vatrogasce. Za sve nas župljane mogu da kažem da živimo skromno, radimo koliko možemo, ali svakako da bi bilo mnogo lakše kada ne bi postojale granice. Tada bi nam bilo sve dostupnije i bliže«, kaže Antun.

Malobrojni, ali aktivni

 

Na brežuljku ovog prelijepog fruškogorskog mjesta nalazi se crkva svete Ane, gdje se župljani redovito okupljaju na misnim slavljima: 

»Crkva svete Ane u Neštinu građena je sredinom XIX. stoljeća i tijekom proteklog razdoblja dva puta je bila paljena. Tijekom prvog paljenja bio je zapaljen oltar, dok je drugog puta 2011. godine požar zahvatio veći dio crkve. Uz pomoć prijašnjeg župnika Marka Lončara, vjernika i mnogih donatora, uspjelo se crkvu dovesti u kakav-takav red. Ovaj ružni čin nije u velikoj mjeri utjecao na kasnije međuljudske odnose u ovoj župi, ali svakako da su tada među župljanima zavladali šok i nevjerica. Vremenom se sve to normaliziralo. Na ovom području je i ranije bilo katolika, ali uvijek u manjini. Danas ih ima negdje oko 10 posto od ukupnog broja stanovnika«, kaže župnik Zdravko Čabrajac. 

Crkva u Neštinu posvećena je svetoj Ani (bez Joakima) a ranije je pripadala Iloku: 

»Iločki franjevci su bili ovdje. Možda bi tako trebalo biti i danas i ovoj crkvi vratiti integritet Iloka, s obzirom na to da se on nalazi na tek dva kilometra od ovog mjesta. Jedina smetnja je granica. Tako da je danas ovo filijala župe Čerević, koji se nalazi 25 kilometara odavde. Ne predstavlja problem ni fizička udaljenost, jedino postoji ta nelogičnost, s obzirom na to da je ova župa dugo pripadala drugoj župi«. 

Katolici, iako malobrojni, vrlo su aktivni u vjerskom životu: 

»Oni pokušavaju biti aktivni. U crkvi se održava misa jednom mjesečno. Župljanima je ponuđeno održavanje misa više puta, no nismo uspjeli. Unatoč tomu, oni pokazuju zainteresiranost i kroz te teške prilike nije ih ništa obeshrabrilo da pokazuju svoju pripadnost kao kršćani«, ističe vlč. Čabrajac.

Napustili smo Neštin i uputili se drugim, kako ga Srijemci popularno nazivaju, »partizanskim putem«, mnogo dužim nego što je to put preko Iloka. Samo iz razloga kako bismo izbjegli gužve na graničnim prijelazima i tako možda sebi još više produžili putovanje. Ostavili smo Neštince da uživaju u svim svojim prirodnim ljepotama  u nadi da ćemo ih prilikom idućeg posjeta vidjeti sretnije i zadovoljnije i da će im proizvodi koje ubiru sa svojih plantaža donositi veću korist nego što je danas slučaj, kao i da će im granica barem u nekim situacijama biti ponekad i prednost, a ne samo mana.

S. Darabašić