Arhiv tekstova

Za  Vojvodinu kažu da je najmanje pošumljeni dio Europe. Pod šumama je tek 6,5 posto teritorija, a minimum je oko 14 posto. Ne, nećemo ovdje i ovoga puta o tome kako dostići taj željeni postotak i o tome treba li i zašto podizati šume i na plodnoj vojvođanskoj ravnici, već o tome kako su se u Somboru nekada odnosili prema svom okolišu. Reklo bi se: isto kao i danas. Oni koji su gledali malo unaprijed, ili dalje od svog mandata, podizali su šume, a oni koji su mislili da svijet počinje i završava za njihova mandata te iste šume su sjekli. Nemilice. 

 

Plansko pošumljavanje

 

Podizanje šuma počelo je u Somboru odmah nakon što je ovaj grad dobio status slobodnog kraljevskog grada 1749. godine. Bila je to planska akcija koju je vodila tadašnja varoška vlast, a pošumljavanje je počelo kraj salaša Bukovac. Zašto baš u tom djelu, je li razlog bila već postojeća manja šuma ili nešto drugo, nije ostalo zabilježeno. Ali je zato u arhivskim dokumentima ostalo zapisano da su neki Bukovčani 1762. godine kažnjeni zbog nedozvoljene sječe drva. Na tom prostoru somborski senator, a potom i gradonačelnik Josip Joza Marković zasadio je hrastovim žirom iz slavonskih šuma 960 jutara šume. Osim tog pošumljavanja na Bukovcu, još 140 jutara pošumljeno je u dijelu Sombora zvanom Šikara. Vlasnik šuma bio je grad, a koliko se o njima brinulo govori i podatak da je početkom XIX. stoljeća o šumama brinuo nadzornik i još pride tri šumara. Postojao je i pravilnik o korištenju ovih šuma i to ne samo drveta već i žira. Kraj XVIII. i prva desetljeća XIX. stoljeća bili su razdoblje kada se gradska vlast o ovim šumama dobro starala. Prodaja drveta bila je gradski prihod, šuma se sjekla, ali se sadilo i novo drveće. Tako je Sombor na svojim rubnim dijelovima imao dvije šume. Onu manju u Šikari koja je vremenom postala zanimljivo izletište i onu veću na Bukovcu, koja nikada nije postala zanimljiva kao izletište za ovdašnje varošane. Nije bilo izletnika, ali je u Bukovačkoj šumi bilo lovaca na divljač koja je pravila štetu na okolnom poljoprivrednom zemljištu. No, ovakva idealna slika brige o somborskim šumama nije dugo potrajala. Stotinjak godina poslije sadnje prvih hrastova počela je sječa koja je s mape zauvijek izbrisala Bukovačku šumu.

Gradske šume za gradsku kaldrmu

 

A sve je počelo kada su varoške vlasti odlučile da je vrijeme da i Sombor dobije popločane gradske ulice, kako i dolikuje jednom gradu koji je u to vrijeme već bio sjedište Bačko-bodroške županije. Novaca u gradskom proračunu nije ni tada bilo za tako velike i zahtjevne investicije pa se pribjeglo čemu drugom nego kreditu, ili kako se to tada zvalo zajmu. Zajam od 100.000 forinti uzet je od Zemaljske kreditne banke iz Beča. Ali ni tih 100.000 forinti nije bilo dovoljno, pa je nađeno spasonosno rješenje – posjeći šumu, prodati drva i završiti popločavanje somborskih ulica. Posječeno je skoro 600 jutara šume, drvo prodano i tako je osigurano još skoro 150.000 forinti. Popločavanje je završeno i Somborci više nisu šetali prašnjavim i blatnjavim sokacima, ali je zato Bukovačka šuma ostala samo povijesna priča, jer je sječa nastavljena i narednih godina, ili preciznije do kraja 70–ih godina XIX. stoljeća i od nekada velike hrastove šume nije ostao ni jedan drvored. Danas je na mjestu te nekadašnje šume, (također nekadašnji) vojni aerodrom, a priču o prvoj somborskoj šumi malo tko u Somboru i zna. Ona druga šuma s početka ove priče – u Šikari – preživjela je akciju popločavanja Sombora, ali zato divlju sječu nije. Od nekadašnjih 140 jutara ta šuma danas je svedena na nekih dvadesetak jutara. Godinama je bila somborsko izletište, ali više ni to nije. Dobio je Sombor sredinom XX. stoljeća još jednu manju šumu – onu u Rokovcima koja je danas na rubu najurbanijeg dijela grada.  Prije dvadesetak godina kroz nju je prošla obilaznica, a to je stvorilo i novi problem, divlju i nekontroliranu sječu i ove šume.

I na koncu, kada se sve zbroji, prije dva i pol stoljeća Sombor je imao više od 1.100 jutara šuma. Danas je to tek oko 70 jutara. Ili jednostavnije rečeno: šuma je 15 puta manje! I što je zanimljivo, postojeće šume praktički su ničija briga, jer lokalno komunalno poduzeće brine o zelenim površinama i parkovima, ali u njihovoj nadležnosti šume nisu. Ipak, to ne znači da o održavanju, sječi i sadnji nitko ne brine. Brine isto to lokalno komunalno poduzeće iako mu to nije u službenom opisu poslova.