Arhiv tekstova

Ne samo danas, žene izdvajaju pozamašne svote novaca za kupovinu šminke i kozmetičkih preparata potrebnih za dotjerivanje svojega izgleda. Prilagođavajući svoju proizvodnju potrebama i navikama tržišta, velike kompanije na ženskoj, a sve više i muškoj ljepoti danas zarađuju milijarde dolara. 

 

Ljepota kroz povijest

 

U njegovanju ljepote svakako nema ničega lošeg i pogrešnog. Da šminka ima svoju svrhu i služi kako bi osobe koje ju rabe izgledale ljepše, njegovanije i svakako privlačnije, nije razmišljanje samo suvremenika. Tretmani u svrhu uljepšavanja, poput konturiranja lica, depilacije pa čak i umjetnih trepavica, nastali su jako davno, neki i prije više tisuća godina. Želja za uljepšanim izgledom, sudeći po crtežima uklesanim u zidovima kamenih špilja, vuče korijene čak iz doba  prehistorije. Svaka kultura i svako društvo imali su i svoju definiciju ljepote i mjerila koja jednu ženu tvore lijepom, njegovanom i savršenom, odnosno damom. Poneki od starih tretmana i načina uljepšavanja aktualni su i danas, ali ima i onih koji će nas jako zbuniti, poneke čak i šokirati. Posvjetljavanje kože bila je atrakcija i svakodnevna aktivnost najbogatijeg sloja žena u drevnom Rimu. One su činile sve kako bi izgledale moderno i prefinjeno. Lice su izbjeljivale kozmetičkim preparatom toga vremena, nanošenjem smješe koja je u sebi sadržala kredu, krokodilski izmet i bijelo olovo. Svijetao ten tada je bio na velikoj cijeni. Egipatska vladarka Kleopatra poznata je po beauty tretmanima, koji su aktualni i dan danas. Kupala se u medu i mlijeku, kosu je bojila kanom, a kožu njegovala maslinovim uljem i ruzmarinom. Poliranje noktiju navodi se još u spisima iz drevne Kine. Žene su miješale pčelinji vosak, jaja i bagremov cvijet kako bi svoje nokte obojile u živopisne boje. Ovo su samo neki od najstarijih i najpoznatijih primjera, a navođenje novijih i manje poznatih odvelo bi nas u krivom smjeru.

 

Parametri ljepote

 

I u suvremenom životu vanjski izgled je ostao bitna stavka ženskoga, a posljednjih godina u sve većoj mjeri i muškoga dijela populacije. Parametri ljepote vremenom se mijenjaju, pa je izgled današnjeg modernog muškarca sve do prije desetak godina bio nezamisliv. Navedeno je dovelo do otvaranja brojnih salona ljepote, razumljivo prvo u većim gradovima, potom u manjim, a od prije nekoliko godina sve češće i u selima. Od prije četiri godine salon ljepote Studio Dejana aktivan je u Sonti. Kad ga je Dejana Radojčić otvorila, mnogi su bili skeptični glede perspektive njezina posla u selu, međutim slijed događanja ih je demantirao na najljepši mogući način po vlasnicu. Salon ne samo da opstaje, nego se na slobodan termin čeka i po mjesec-mjesec i pol. Klijentela nije samo ženskoga spola i nije samo mlađarija. Na tretmanima su sve češće i žene u srednjim, pa i starijim godinama. 

»Među klijentelom imam dosta starijih žena, starijih i od sedamdeset godina. Jako mi je drago što i ove generacije drže do sebe, da nisu zapuštene. Imam i muške klijentele, poglavito mlađe. Dolaze na pedikir, masažu, u solarijum, čak i na sređivanje noktiju na rukama. Tako sa zadovoljstvom mogu konstatirati da se i na tom polju sve više briše razlika između sela i grada«, zadovoljno priča Radojčićeva. 

U vrijeme ovoga razgovora na tretmanu smo zatekli i jednu Sonćanku iz srednje generacije. 

»Na moju veliku radost prošlo je vrijeme predrasuda i u selima. Klijentica ovoga salona sam od njegovog otvaranja, a zbog profesionalnosti vlasnice svakom bih ga preporučila. Zbog čega, ako mi je kćerka klijentica, ne bih to mogla biti i ja? Tko kaže da se žena od pedeset godina mora zakopati u krpe i metle, a zanemariti svoj vanjski izgled? Za svakidašnji izgled pobrinem se i sama, a ukoliko je preda mnom neka specijalna prigoda, priuštim si tretman u salonu. Suprug me u tom razmišljanju stopostotno podržava, jer i on želi pored sebe imati sređenu i dopadljivu ženu«, kaže pedesetogodišnja Ljiljana Šokac. 

 

Ima perspektive i u selu

 

U kolovozu prije 22 godine vjetrovi rata su šesnaestogodišnju Dejanu Radojčić skupa s obitelji otrgnuli iz zavičaja i donijeli u bačku ravnicu. Obitelj se zaustavila u za njih potpuno nepoznatoj sredini, u Sonti. Bili su svjesni jedino da život ide dalje i da ovdje nema njihovih brda, nego se ravnica prostire sve do beskraja, gdje se spaja s nebom. Godine su prolazile, Radojčići su se u cijelosti adaptirali na novi dom. 

»Te jeseni sam nastavila školovanje u gimnaziji Nikola Tesla u Apatinu. Mlada i komunikativna kakva sam bila, snašla sam se i u novoj sredini. Našla sam novo društvo, mladost je učinila svoje, u našim srcima bilo je sve manje mjesta za mržnju, u našoj komunikaciji sve manje mjesta za upite glede vjere i nacije. Došlo je i do međusobnih ženidbi i udaja. Danas se družim s mnogima za koje niti ne znam tko su i što su. Bitno mi je jedino da su pošteni ljudi«, priča Radojčićeva. 

»Poslije završene gimnazije radila sam više poslova, a sve češće sam razmišljala o ovom koji mi je danas kruh. Prelomila sam i odlučila za ovo zanimanje vezati i svoju budućnost. Tim planovima sam podredila sve, pa sam puno uložila u svoju izobrazbu. Prošla sam više obuka: u Šapcu za nadogradnju noktiju, pedikir, manikir, u Beogradu za šminkanje, u Novom Sadu za japanski način uređivanja obrva, a nastojala sam proći i što više seminara iz svih navedenih oblasti. Pribavila sam i solarij, za njega nije potrebna neka posebna obuka, dovoljno je striktno se pridržavati uputa proizvođača. Vremenom sam počela maštati i o svojem kozmetičkom salonu, a kako sam vrlo uporna, mnogi kažu i svojeglava, od mašte do realizacije put baš i nije bio dugačak. Uz pomoć bespovratnih poticajnih sredstava tržišta rada, uz obavezu rada od najmanje godinu dana otvorila sam ovaj salon. Mimo očekivanja mnogih skeptika radim puno. Imam toliko posla da se na slobodan termin čeka i po mjesec, do mjesec i pol«, zadovoljno priča Radojčićeva. 

 

Problemi malih poduzetnika

 

Razumljivo, poslovanje salona Dejana, neovisno o vrsti i kvaliteti usluga, ne može biti na razini poslovanja istog takvog salona u gradskoj sredini. 

»Prije svega, problem svih nas koji ovaj posao radimo u selima je tržište. Moramo ići s nižim cijenama od cijena u gradovima, jer je klijentela u selu ipak malobrojnija, a većina svakako nije spremna za naše usluge izdvojiti onoliko koliko izdvajaju žene u većim gradovima. Velika mi je povoljnost blizina graničnog prijelaza Bogojevo – Erdut, pa imam i  veliki postotak klijentele iz Hrvatske. Tretmani kod nas su im daleko povoljniji nego u njihovim sredinama, što mi samo ide u prilog. Još bi bolje bilo ukoliko bi i ova država problemima vlasnika malih poduzeća pristupila studioznije i neophodnim mjerama nam omogućila lakše poslovanje. U situaciji sam da zbog opsega posla uposlim još jednu do dvije osobe, međutim, u tom slučaju bi mi davanja bila tolika da bi mi taj potez bio apsolutno neisplativ. Ukoliko bi netko u administraciji ozbiljnije razmišljao o tom problemu, vjerojatno bi došlo do potrebnih promjena u okviru sustava, a od toga bi koristi imali i mi i država. Nadam se da će do toga vremenom i doći, jer ovaj posao volim, a dobro sam ga i svladala, pa bih željela obučiti i nekog mlađeg i na taj način rasteretiti i sebe. Najsretnija bih bila ukoliko bih ovo radila do mirovine«, završava priču Radojčićeva.