Arhiv tekstova
Život na salašu
U Tavankutu u dvorani HKPD »Matija Gubec« održana je 17. listopada premijera novog filma Rajka Ljubiča »Jeka mog ditinjstva«. Film je vrlo zanimljiv, te ga gledatelji mogu u dahu pogledati i pri tome ne ‘osjetiti’ 40 minuta trajanja filma. Oni stariji, koji dobro poz-naju život na salašu, sa sjetom, osmijehom i po kojom suzom, doslovno su uživali u prelijepim kadrovima, a mladi, koji su samo slušali priče majki i didova, sada su to mogli i vizualno doživjeti.
Tako je film i napravljen. Po priči Luke Štilinovića »Pripovitka o šeširu« napisan je scenarij za ovaj film. Rajko Ljubič je snimatelj ovoga filma, redatelj, a uradio je i montažu. Okupio je oko sebe malu, ali vrijednu ekipu. Tijekom ljeta, u vrijeme kada se snimao film, cijela ekipa nije ni osjetila teret snimanja. Atmosfera je glumce i ostalu ekipu vratila u davnu 1939. godinu u Tavankut. Svi su se uživjeli u svoje uloge, te gledajući film, nemate osjećaj da osoba koja je u kadru glumi, ona je prirodna, i to je ta nit koja je protkana kroz cijeli film.
AUTENTIČNI KADROVI: Kako kaže redatelj, takvih salaša, gdje se snimao film, ima još samo u Tavankutu i Čikeriji. Čikerija je mjesto koje po svojoj lokaciji i autentičnosti pruža mogućnost ostvarivanja dobrih i autentičnih kadrova. Priča počinje odlaskom dječaka, koji se zove Luka, a koji je živio u varoši, na salaš kod tete Dome i tetka Antike. Glavni glumci su upravo dječak Luka, kojeg glumi Martin Sudarević, i teta Doma, koju glumi Jelena Piuković. Nekada su gradska djeca nakon školske godine išla na ljetovanje na salaš. Narator nije morao previše govoriti i objašnjavati što je to život na salašu i kako ga je Luka provodio. Slika je govorila sve. Sve se moglo vidjeti – da je salaš bio podalje od centra, okružen pijeskom i vinog-radima, znači lokacija je sigurno u Tavankutu, da je salaš kao i svi drugi – s velikim »ambetušom«, dudom usred dvorišta punog »josaga i pileži«. Znao je Luka da se na salašu radi, da se čuvaju krave i, kako on kaže, »glupave« guske. Uvijek oko salaša ima i susjedske djece s kojom se Luka rado igrao i pravio »huncutarije«. Negova teta Doma je dobro kuhala i znala ga je, kao i ostalu djecu, nakon napornog dana od čuvanja krava i igranja, dočekati finim jelima, koja su najslađa kada se jedu na salašu. Neizostavne su scene – preskakanje vatre na blagdanu sv. Ivana. Osjeća se, i kroz kadar vidi, da je to bio dobar povod da se momci nađu s djevojkama, preskaču vatru, da bi nakon toga otplesali koju igru. I Luka je bio zamoljen od jedne cure za ples. A kako je to prošlo, nećemo vam otkriti. Polako se dolazi do srži filma.
ZBOG ČEGA JE ŠEŠIR BIO VAŽAN: Nedjelja i ostale svetkovine bile su pravi doživljaj na salašu. Sve je u pripremi blagdana i nedjelje. Sprema se »avlija«, peru se »ispucane pete«, presvlači se krevet koji je od »ruskulje«. Na sam dan, svi se svečano oblače i odlaze pješice u crkvu. Luka je posebno doživio scenu kada su nakon mise mladići, koji su nosili šešire (i time se raspoznavali od »derana«), glasno govorili i prepričavali svoje doživljaje – kako bi ih cure zapazile. Momci su pozdravljali cure šeširom. U tom trenutku je Luka zaželio da i on ima šešir. Da li je Luka imao šešir? Da, jednog je dana, šetajući, pokraj puta našao šešir. Što se dalje dogodilo, i što se krije iza uvjerljivih riječi i prekrasne scene između tete i Luke, kada ona njemu kaže: »Pušti Luka, dat će Bog…«, saznat ćete ako pogledate film. Nadamo se da će uskoro biti projekcija i u Subotici. Dragi čitatelji, toplo vam preporučamo film, nemojte ga samo pogledati nego popunite svoju DVD-teku, jer film je već sada antologijski! Život na salašu davne 1939. i sada definitivno nije isti.
