Arhiv tekstova

Rasplamsala se ovih dana polemika oko toga treba li ili ne uvesti đačke uniforme u naše škole. No, to više nije samo polemika već postaje zakonska obveza, jer kako je početkom ovog tjedna najavio ministar prosvjete, od ove školske godine uniforme se prvo uvode u osnovne škole, a za dvije godine svi srbijanski školarci bit će uniformirani. Odmah da se razumijemo: ja sam za te uniforme. I odmah da kažem ne zato što će one poništiti socijalne razlike među djecom (neće) već zato što mislim da uniforme trebaju biti obilježje svake škole i svakog đaka u toj školi, koji za istu tu školu trebaju biti primjereno odjeveni. I primjereno se ponašati, u školi i na ulici. 

I da se vratim na to potenciranje socijalnih razlika koje sada (kao) trebaju poništiti đačke uniforme. Kako da neka bluzica, košuljica poništi razliku između učenika u tenisicama od 200-300 eura i telefonom od 500-600 eura i učenika u tenisicama od 30-40 eura i telefonom od isto tako nekoliko desetaka eura; učenika koji zimske ferije provodi na skijanju u Austriji ili Francuskoj i onoga kome je kranji domet zimskih radosti gradsko klizalište? Naravno, nikako. I zato je to inzistiranje na tome kako socijalnih razlika (kao) neće biti samo ako se naša djeca odjenu u đačke uniforme totalno pogrešan pravac priče. Pa barem nekoliko čitatelja ovog teksta sjetit će se svog školovanja iz vremena kada su đačke kecelje bile obveza i toga kako su učiteljice (da ne griješim, ne sve) vrlo dobro znale izdvojiti djecu uglednih drugova, društveno-političkih djelatnika, djecu čije su se mame utrkivale koja će ljepši, veći i skuplji poklon donijeti za 8. mart. I to usprkos školskim keceljama u kojima smo svi trebali biti isti.

Ali đačke uniforme da, jer na ulici, u školskom dvorištu, u učionici đaci trebaju biti đaci. Đačke uniforme da, jer nekako (možda naivno) mislim da će one pomoći da se vrati dostojanstvo profesiji (prosvjetnih radnika) i našem obrazovnom sustavu. Đačke uniforme da, jer možda će nekom bahatom srednjoškolcu biti baš neugodno da u đačkoj uniformi, na ulici psuje i galami. Đačke uniforme da, jer možda će nekom nadobudnom, bahatom roditelju biti neugodno da prijeti školi tužbom zato što je njegovom sinu (čuj: njegovom sinu) oduzet mobitel koji je koristio za prepisivanje na satu. Đačke uniforme da, jer možda đaci neće tako lako posezati za tim istim mobitelima ne bi li fotografirali nastavnike na satu, a poslije toga od njih pravili karikature i dijelili u svojim grupama na društvenim mrežama. Možda? A možda je za sve to potrebno mnogo više od jedne đačke uniforme.