Arhiv tekstova

Dok čitamo evanđelja, Isus nas često svojim stavom i riječima zna zbuniti, jer reagira na način na koji ne očekujemo. No, Isusovo ponašanje uvijek ima za cilj odgoj naše vjere. Iza svakog događaja, iza svake izgovorene riječi krije se pouka i smjernica za naš vjerski život.

 

Vjerski uzor

 

Matejevo evanđelje govori nam o neobičnom susretu Isusa i žene Kanaanke (usp. Mt 15,21-28). Prilikom tog susreta Isus, koji je uvijek susretljiv, otvoren, uvijek spreman za pomoć, odbija odgovoriti molbama ove poganke. Takvo svoje ponašanje obrazlaže riječima: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova« (Mt 15,24). On tako Kanaanku upozorava na religiozne granice koje su u to vrijeme bile izrazito naglašene. Pripadnici različitih religija nisu se međusobno miješali, niti su se trpjeli. Osobito su se Izraelci klonili pripadnika drugih religija, jer su bili Božji izabrani narod, a i vjerski propisi nisu im dozvoljavali da se s poganima miješaju. Kanaanki je sve to bilo poznato, ona je znala da se na nju, koja nije Židovka, Isusovo djelovanje ne odnosi. Ali, ona zanemaruje religijske granice, te misli jedino na ono što joj je potrebno. Ključna je u ovom događaju njezina vjera. Ona prilazi Isusu, iako nije dio naroda kojemu je on poslan, te moli za pomoć jer vjeruje da joj on može pomoći. Ona mu se obraća: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov!« (Mt 15,22), te tako ga oslovljavajući zapravo izriče ispovijest poput nekog pobožnog Židova.

Na taj način jedna žena poganka prelazi sve ljudske granice i zadane forme ponašanja, djeluje nezamislivo ondašnjim principima jer je pokreće ono što je veće od svega što čovjek zadaje i određuje, a to je vjera. Isus se u početku ponaša kao da je neće uslišati jer želi istaknuti veličinu njene vjere koja nije ustuknula ni pred religijskim jazom, ni pred početnim odbijanjem. Mudrost i snalažljivost koju je ova žena pokazala u razgovoru s Isusom plod su te vjere koja ju je ponukala da mu pristupi i moli ga za pomoć.

Isus se u svom javnom djelovanju nije često susretao s poganima, jer je njegovo kretanje bilo uglavnom među njegovim narodom. Međutim, svojim stavom je pokazao na koji način mu se može približiti i što je potrebno u komunikaciji s njim. On nije zazirao od pogana. Naprotiv, u susretu s njima isticao je vrijednost vjere i povjerenja u njegovu osobu iznad religijske pripadnosti. Kanaanka, poganka, obraća mu se s potpunim pouzdanjem ne mareći što će možda biti napadnuta i otjerana zbog svoje nepripadnosti izabranom narodu. U prvi mah Isus šuti, ali se ona ne da smesti šutnjom, nego pada ničice pred njegove noge. Upravo taj čin poklona unatoč šutnji uzdiže njenu vjeru na razinu uzora. No, šutnja nije kraj iskušavanju njene vjere, Isusove riječi pokolebale bi mnoge: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima«. Ona je razumjela što joj želi reći, shvatila je koje joj je mjesto u odnosu na izabrani narod, nije povrijeđena, naprotiv, dovoljne su joj mrvice. Mrvice nisu nešto što je manje vrijedno, one su smilovanje Božje grješnicima.

 

Strpljenje i pouzdanje

 

Kanaanka iz ovonedjeljnog evanđelja može nam biti učitelj u vjeri. Izraz naše vjere je molitva. Često se deklariramo kao vjernici, a rijetko se obraćamo Bogu s pouzdanjem. Prečesto se pouzdajemo u svoje snage i sposobnosti kada nas sustignu problemi, a onda kada ih ne možemo riješiti bivamo obeshrabreni i padamo u depresiju. Zaboravljamo da je Bog onaj kojemu možemo sve povjeriti, te da nam on može pomoći.

Događa se često da molimo, ali kao da Bog šuti, kao da ne čuje i ne vidi. Kanaanka je na Božju šutnju pala pred njim ničice i nastavila moliti. Radimo li mi tako? Često smo oholi u molitvi, zaboravljajući da smo stvorenja koja stoje pred svojim Stvoriteljem. Očekujemo da Bog odmah usliša sve što tražimo, nemamo strpljenja čekati. Molitva nam se svodi na traženje, u njoj nema poklona Bogu, slavljenja, zahvaljivanja, kajanja. No, moliti ne znači samo tražiti. Bog šuti da nas iskuša, da vidi kakva je naša vjera. A njena veličina je upravo u strpljenju i klanjanju i onda kada nam se čini da nas On ne čuje, kada na naše molitve odgovara drugačije nego što očekujemo. Ustrajnost u molitvi odlika je iskrenog, pravog vjernika. Primjer ove Kanaanke poučava nas da se ne damo pokolebati u vjeri, bez obzira na sve što se događa, da nastavimo Bogu predavati svoje probleme i cijeli svoj život, čak i kada on šuti. Strpljivu molitvu punu pouzdanja On će na kraju nagraditi.