Arhiv tekstova

Isus je činio mnoga čudesa za vrijeme svog javnog djelovanja i tako pomogao ljudima, ali i otkrivao svoj mesijanski identitet. No, uvijek je zahtijevao vjeru. Ona je ključna u odnosu s Bogom, to nas uči cijeli Stari zavjet, a još jasnije tome nas poučava Isus u svom javnom djelovanju.

 

Isus nas razumije

 

Nakon što je učinio veliko čudo, te s dvije ribe i pet kruhova nahranio više od pet tisuća ljudi koji su ga slijedili i slušali, Isus se želio povući u osamu na molitvu. Zato je učenike poslao u lađu i uputio ih da prijeđu na drugu stranu jezera. Ali, kao što to često biva u plovidbi, a i u životu, dogodila se oluja koja ih je usporavala. Iako su učenici uglavnom bili iskusni ribari, koji su na svojim plovidbama doživljavali razne oluje i valove, ipak svaka oluja izaziva nelagodu i strah. No, za apostole tu nije bio kraj iznenađenjima. Iznenada se pojavio Isus hodajući po vodi. Već prethodno uplašeni olujom, dodatno su se uplašili gledajući neobičan prizor, zato im prva misao i jeste »Utvara!«. Ne mogu shvatiti što se to zaista događa, jer nitko ne može hodati po vodi, stoga su sasvim zbunjeni i preplašeni.

Isus ih potpuno razumije. On prepoznaje njihov strah i shvaća njihovu zbunjenost, jer dobro poznaje ljudsku prirodu. Njemu su poznata sva naša ograničenja i razumije da ga ne možemo uvijek shvatiti, pa to od nas i ne očekuje. Tako je znao da će se učenici uplašiti kada ga vide kako hoda po vodi, jer im neće biti jasno što se to dešava. Zato ih najprije hrabri, a tek onda im se predstavlja »Ja sam!«, a potom dodaje »Ne bojte se!«.

Kao što je razumio strah učenika pred neobičnom pojavom njegovog hoda po vodi, Isus razumije i sve naše strahove i našu ljudsku ograničenost da ga prepoznamo u brojnim pojavama i događajima u kojima nam dolazi. Razumije da se bojimo puno toga u životu što ne razumijemo i ne poznajemo. Zato i nas hrabri. Potrebna nam je hrabrost da bismo mogli pobijediti strahove koji nas muče, a koji nas priječe da prepoznamo Božje djelovanje u svom životu i osjetimo njegovu blizinu. Iako Bog razumije da ga mi ne možemo uvijek shvatiti i da se zbog toga bojimo, da ga ne vidimo svaki put kad je uz nas, to nas ipak ne opravdava da se protiv svojih strahova ne borimo. Ta borba znači da se ne oslanjamo previše na sebe, svoje sposobnosti, razum i osjetila, jer nas to sputava da uistinu prepoznamo Boga i na njega se oslonimo. Dok su se učenici oslanjali na svoj razum i osjetila, mislili su od Isusa da je utvara. Ali riječi »Ja sam! Ne bojte se!« pomogle su im da izađu iz svojih ljudskih ograničenja i prepoznaju Isusa. Ove njegove riječi ne smijemo ni mi zaboraviti, jer će i nama pomoći da nadiđemo sami sebe kako bismo mogli uvijek vidjeti i prepoznati njega.

 

Vjera

 

Nakon Isusovog ohrabrenja Petar nastupa kao jedini koji je zaista hrabar, pa odvraća: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« (Mt 14,28). Isus je učinio što je Petar tražio, te se apostol zaputio k njemu. I išao je po vodi, ali kada ga je prošao osjećaj one ljudske hrabrosti koja je ograničena, te kada je postao svjestan što se događa, on počinje tonuti. Naravno, uplašio se jer je Petar samo običan čovjek, te u trenutku straha počinje tonuti. Isus ga je, dakako, spasio, ali ga je i ukorio: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« ( Mt 14,31).

Petrova hrabrost, koja ga je ponukala da krene po vodi do Isusa bila je čisto ljudska, a ne hrabrost koja dolazi iz vjere. Da je krenuo potaknut vjerom, ne bi počeo tonuti. Tako je i u našem životu. Svakodnevno se susrećemo s izazovima za koje nam treba više ili manje hrabrosti, ali ako se oslanjamo samo na svoju ljudsku hrabrost i sposobnost, doći će trenutak kada nam one neće biti dovoljne. Naša samodostatnost dovest će nas do potonuća kao Petra. Hrabrost mora dolaziti iz vjere, iz našeg potpunog povjerenja i oslanjanja na Boga. To nije priznavanje naše nemoći i poniženje. To je poniznost pred Bogom koji nam uvijek i u svemu može pomoći, ali traži našu vjeru i povjerenje.

Vjera je ključ svega. Ona nas vodi k Bogu, daje nam snagu i ustrajnost. Ona nam je svjetlo da prepoznajemo Božju blizinu i djelovanje, upućuje nas da se u svemu na Boga oslanjamo, pomaže nam da izađemo iz zamke samodostatnosti, nadiđemo ljudsko u sebi, te zajedno s Bogom ruši granice ljudske logike, jer s njim možemo sve.