Arhiv tekstova

Narod je (puk) u svojim izrekama očuvao »pomalo idealizirani lik« kralja Matijasa, prije svega zato što je za vrijeme njegove 33-godišnje vladavine vladao mir na teritoriju Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Nije bilo pobune, kralj je zakonima obuzdavao velikaše koji su njegovim prethodnicima činili puno glavobolje. Problem je nastao kada je kralj Matijas umro bez zakonitog nasljednika. Dva se puta ženio, ali brakovi su ostali bez djece.  

Istine radi, imao je nezakonitog sina, koji se u hrvatskoj povijesti spominje kao Ivaniš Korvin (Korvin János) i kome je otac svim silama pokušavao osigurati prijestolje Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. On je po bogatstvu bio među prvima u zemlji, ali je u to vrijeme nezakoniti sin teško mogao biti kralj, usprkos bogatstvu.

 

Jedna kruna, pet pretendenata 

 

Ugarski se sabor za izbor novog kralja sastao krajem svibnja u Budimu. Za krunu svetog Stjepana preko svojih izaslanika javilo se pet pretendenata. Ivaniš Korvin, kraljica Beatrix, dvojica sinova poljskog kralja Kazimira i njemačko-rimski car Maksimilijan Habsburški. Nećemo zamarati poštovane čitatelje detaljima izbora, mada su vrlo interesantni i Talijan Antonio Bonfini ih je detaljno opisao (koga zanima neka pročita povijest koju je on napisao). Velikaši su na kraju izabrali kralja iz kuće Jagelovića, sina poljskog kralja, koji je počeo kraljevati pod imenom Ulaszló II. (Vladislav Jagelović), koga Bonfini opisuje kao miroljubivog i pravednog. Dio velikaša ga je nazvao pogrdnim imenom »Dobže László«, jer je uglavnom odobravao sve što su od njega tražili, a i prema protivnicima je bio pomirljiv. Ipak, morao je zaratiti sa svojim rođenim bratom Ivanom Albertom i Maksimilijanom, koji su bili nezadovoljni izborom. Rat se završio 1491. godine Požunskim mirom. Odluka je glasila: ako kralj Ulaszló II. umre bez muškog potomka, pravo na ugarsko-hrvatsku krunu pripada Maksimilijanovim nasljednicima. Sabor ugarskih plemića je potvrdio mir, hrvatski su velikaši izdali posebnu povelju kojom priznaju ovaj mir, dokazujući kako su posebni dio jedinstvene kraljevine. Općenito se može potvrditi kako je moć hrvatsko-ugarskog kralja bila prilično ograničena. 

 

Pobuna »prinčeva«   

 

Situaciju u kraljevini kompliciralo je i to što su u njoj živjela i dva jako bogata »princa«. Ivaniš Korvin je sebe nazivao »princem Slavonije«, a Lovro Iločki (Újlaki Lőrinc) je pretendirao na naslov »princ od Bosne« (s obzirom da je njegova oca Matijas imenovao za bosanskog kralja). Obojica su imala svoja imanja u susjedstvu s Turcima, pa je njihova podrška bila vrlo važna kralju. Iločki je sjedio u svom dvoru i na razne je načine »pakostio« kralju: u jednom njegovu selu su ubili kraljevskog sakupljača poreza, napao je posjede kaločkog nadbiskupa u Srijemu, kralja je često nazivao »velikim volom«. Navodno za novac, propustio je Turke preko svojih posjeda da slobodno pljačkaju u Slavoniji. Kralj je izgubio strpljenje i koncem 1494. godine s dobro opremljenom vojskom i topovima započeo je opsadu grada Iloka, koji se ubrzo i predao. Kralj je zauzeo dvije utvrde u njegovu vlasništvu i oduzeo mu je svu imovinu. Lovro Iločki se u ožujku 1495. godine predao i pojavio se pred kraljem tražeći oprost. Poslanik Venecije Sebastian Zustignan ovako opisuje ove događaje: »Kralj zbori: Prinče Lovro, zar ste vi željeli ovo veliko nevaljalstvo? On se ispričao i svi su bili uvjereni da će ga kazniti, ali kralj je rekao: Budite vjerniji nego prije, i otpusti ga vrativši mu imovinu.«

 

Ivaniš Korvin postaje hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban

 

Korvin je do 1495. godine nosio titulu princa Slavonije, kad ga je kralj imenovao banom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Sljedeće godine oženio se Beatrixom Frankopan, i s novim tastom Bernandom Frankopanom uz podršku slavonskih i hrvatskih velikaša započeo je zavjeru protiv kralja, tražeći pomoć od Venecije i od Maksimilijana, koju nisu dobili. Kralj je i u ovom slučaju bio obazriv, Korvina je smijenio s pozicije bana, ali 1498. godine, kada je priznao kraljevu vlast, on ga je postavio za vječitog bana Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Korvin je uspješno ratovao protiv Turaka, 1501. godine je oslobodio Jajce od turske opsade, tri godine kasnije u Slavoniji se sukobio s jednom turskom četom koju su uništili, ali sam Korvin je poslije sukoba teško obolio i umro. On i njegov malodobni sin pokopani su u pavlinskom samostanu u Lepoglavi.