Arhiv tekstova
Bez novca se ne može funkcionirati
Bački Monoštor je šokačko selo koje svoju tradiciju i kulturu čuva kroz djelovanje KUD Hrvata »Bodrog« čiji je predsjednik Stipan Šimunov, koji ujedno obnaša i dužnost potpredsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća, zaduženog za šokačko Podunavlje. U Monoštoru se već tri godine u mjesnoj osnovnoj školi izučava i hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture, a vrijedni je rad Monoštoraca na očuvanju nacionalnog identiteta ove godine nagradila Hrvatska matica iseljenika iz Zagreba koja ime je dodijelila godišnju nagradu za kulturu »Najselo 2004«.
HR: Vi ste potpredsjednik HNV-a zadužen za šokačko Podunavlje. Koliko je HNV do sada uspio učiniti za ovo područje?
Što se tiče Hrvatskog nacionalnog vijeća, ono postoji tek dvije godine i smatram da je još uvijek u začetku. HNV je za ove dvije godine četiri puta kvartalno dijelio financijsku pomoć po projektima. Koja je institucija imala više projekata ta je dobila i više sredstava, a bilo je i linearnih podjela, tako da je svako društvo dobilo određeni novac, ali to nikako nije bilo dovoljno da bi društva mogla funkcionirati bez dodatnih izvora. U svakom slučaju, ja se nadam da će Hrvatsko nacionalno vijeće ubuduće dobivati više sredstava pa će i društva moći prosperirati. Recimo, KUD Hrvata »Bodrog« nije do sad bio pomagan od strane Republike Srbije, od Pokrajine smo dobivali potporu preko HNV-a, a ove smo godine po prvi puta dobili, i to za manifestaciju »Najselo« koju smo prošloga tjedna organizirali, i financijsku pomoć od somborske općine. U svakom slučaju i moja funkcija koju imam u Hrvatskom nacionalnom vijeću, a to je potpredsjednik za Podunavlje, omogućila mi je bolju informiranost. Bili smo pravodobno informirani, te povezivani s drugima pa smo imali mnogo gostovanja, čak nismo na sve mog-li ni odgovoriti.
HR: Kakva je, po Vašemu mišljenju, suradnja HNV-a i postojećih hrvatskih institucija?
Ja sam u proteklom vremenu kao potpredsjednik HNV-a bio izoliran jer su okolnos-ti bile takve. Sve sam informacije mogao primiti samo telefonskim razgovorom. Iz objektivnih, prije svega tehničkih razloga, nisam bio najbolje informiran. Moji apeli su, budući da smo kao dobitnici nagrade »Najselo 2004« dobili računalo i printer od Hrvatske matice iseljenika, da uspostavimo bolju komunikaciju i s maticom i s HNV-om, te s drugim institucijama. Moram i to reći, budući da nemamo adekvatne prostorije, da će sva se ta tehnička pomagala koristiti za potrebe društva u mojoj privatnoj kući. Drukčije za sada ne može.
HR: U nekoliko je navrata vršena raspodjela financijskih sredstava preko HNV-a. Jesu li do sada izdvojena sredstva za ovo područje zadovoljila neke konkretne potrebe?
Sredstva su još uvijek minimalna ako se u obzir uzme broj društava koja ih potražuju. Recimo, kod nas u Monoštoru, dobili smo prostorije a mi bismo ih trebali privesti namjeni kako bi one bila upotrebljive. Moramo u to uložiti značajna sredstva. To ne znači da se i u drugim društvima neće roditi ista takva potreba te se ta sredstva trebaju značajnije uvećavati. To dokazuje da manjine intenzivno iskazuju svoju kulturu i svoje običaje, a to bi svakako trebalo biti financijski podržavano. Sredstva u svakom slučaju nisu dovoljna.
HR: Jedan od važnih projekata HNV-a je uspostava institucionalnog obrazovanja na hrvatskom jeziku. Dokle se s tim projektom stiglo u Bačkom Monoštoru i kakvo je zanimanje mještana za ovu nastavu?
Broj učenika zainteresiranih za njegovanje hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture je u stalnom porastu, ali posebnih odjela na hrvatskom jeziku nemamo u našem selu. Ove godine imamo oko 60 učenika koji slušaju te sate. Interes je zaživio i mi imamo djecu u prvom, drugom i trećem razredu koja pohađaju sate hrvatskog jezika.
Što se tiče stručnog kadra, tu smo svakako nezadovoljni. U nekoliko sam navrata rekao da za te prosvjetne radnike mora biti organizirano makar neko doškolovavanje u pogledu certifikata, jer će nam se osipati djeca koja su pohađala te sate do četvrtog razreda. U Monoštoru je recimo slučaj da će profesorica ići u mirovinu i možemo očekivati jedan pad i vraćanje na početak. Što se tiče udžbenika, oni stižu uvijek samo za prvi razred, a mi imamo i drugi i treći razred. Svi znamo da djeci i inače nisu dovoljni samo udžbenici. Oni vole dobiti i sveske, radne listove, slikovnice i neka vizualna sredstva. To su ipak djeca. Možda je greška i to što su djecu na početku plijenili ljetovanjem u Hrvatskoj. I što se događa? Sada vjerojatno i djeca i roditelji očekuju još toga. Ja sam pristalica i nekih manjih ekskurzija, Osijek, Zagreb, Kopački rit. To su djeca i ona će to pamtiti, a što se tiče Monoštora za to bi bio dovoljan i jedan autobus. To bi bilo stimulativno, a olakšalo bi i nama koji radimo s djecom, te HNV-u. Moram pohvaliti ravnatelja škole Sinišu Milivojevića, koji mi jako puno pomaže i podržava u tom projektu. Ja nijedan roditeljski sastanak u školi ne želim održati ako njemu ne prisustvuje i ravnatelj naše škole. On mora potvrditi isto što i ja govorim.
HR: U ranijim smo se brojevima »Hrvatske riječi« bavili izuzetno lošim stanjem zgrade Osnovne škole »22. oktobar« u Bačkom Monoštoru. Koliko se toga od onda promijenilo?
Naša osnovna škola broji 387 učenika u odjelima od prvog do osmog razreda, a imamo i dva odjela zabavišta što znači da u školi imamo nešto preko 400 učenika. To je po meni škola srednje veličine. Uvjeti za rad su poboljšani što se tiče Velike škole jer tu su somborska Općina i Ministarstvo prosvjete Republike Srbije udijelili izvjes-na sredstva pa su promijenjeni neki prozori, te u nekim učionicama i podovi. No, i dalje se grijemo bubnjarom na drva, vrata se otvaraju direktno na ulicu tako da svako otvaranje vrata znači veliko gubljenje toplote pa su česte i prehlade kod djece. Mi apeliramo i imamo izrađen i plaćen projekt da se izgradi uz novu zgradu još šest učionica kako bi se moglo raditi u dvije smjene i bili bismo u novom objektu, a sadašnje bismo mogli koristiti za izvannastavne aktivnosti, poput tehničkog obrazovanja, a mogla bi se urediti i kuhinja, itd. Od stare škole, dvije su učionice pod suspenzijom da se u njima ne smije održavati nastava, a svi mi to kršimo, jer ako bi tu tzv. malu školu zatvorili, nastavu bismo morali držati na dvorištu ili negdje drugdje slati đake autobusima.
HR: Na ste čelu Kulturno umjetničkog društva Hrvata »Bodrog« iz Bačkog Monoštora. Čime se sve bavi Društvo i kako funkcionira?
Društvo se bavi i radi u nekoliko sekcija. To su izvorna sekcija, folklorna te pjevačka koja se bavi roženjem, što je posebno pjevanje u našem kraju. Taj način pjevanja plijeni publiku i vrlo je zanimljiv za slušanje. Mi sada osnivamo i želimo osnovati sekciju tkalja i vezilja, odnosno obnoviti stvaranje i čuvanje naše narodne noš-nje. Tako bismo obnovili i nošnju i običaje, a i mnoge mlade bismo mogli tome naučiti, da znaju raditi za buduća pokoljenja.
HR: Koje su po Vašemu mišljenju glavne potrebe Društva?
Jedan od najvećih nam je problema orkes-tar. Republika Hrvatska nam je, preko prošlogodišnjeg natječaja, omogućila kupiti četiri instrumenta i imamo mlade koji inače uče svirati u Somboru. Njima pomaže jedan muzičar Monoštorac, pa nam tako oni odsviraju ono što nam je potrebno za nastupe. Početkom ove godine potpisali smo ugor s Mjesnom zajednicom te smo u naše vlasništvo dobili jednu prostoriju. Sada nismo u mogućnosti sami sprovesti tu akciju i to još do danas nije zaživjelo. Dobio sam da potpišem i ugovor na određenu sumu da ću sudjelovati u izgradnji same prostorije. Ja to nisam mogao potpisati, jer jedino mogu dati svoju privatnu kuću pod hipoteku. Potrebno nam je oko 1.200 eura, i ja još nemam konačan odgovor na to.
HR: Hrvatska matica iseljenika iz Zagreba je prepoz-nala vaš trud na očuvanju tradicije i ove vam godine dodijelila priznanje »Najselo«. Koliko Vama znači ovo priznanje?
Ja sam dvije godine predsjednik našeg kulturno-umjetničkog društva. Radim kao prosvjetni radnik, ali prihvatio sam se i ove dužnosti u KUD-u jer je u njemu u to vrijeme došlo do osipanja članstva. Mislim da sam uspio u tome i imamo mnogo početnika u folkloru. Za nagradu Hrvatske matice iseljenika sam unaprijed znao jer sam to saznao u Hrvatskom nacionalnom vijeću. Ona nas je obradovala, ne samo mene kao predsjednika Društva, nego i moje kolege u školi, te sve mještane Monoštora.
