Arhiv tekstova
Nenavikli na naciju
Gianfranco Fini, potpredsjednik talijanske vlade i vođa desničarske (profašističke) stranke Alleanze nazionale, izjavio je na 51. svjetskom skupu esula (esuli su po nedaćama srodni protjeranim podunavskim Švabama) u Senigalliji gdje mu je »gradonačelnik talijanskog Zadra« Ottavio Missoni uručio titulu virtualnog počasnoga građanina »Slobodne općine Zadar u egzilu«, da su »Dalmacija, Rijeka i Istra oduvijek talijanske zem-lje« te kako su »ti krajevi bili i jesu talijanski… ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska«.
Da ta parada političke nepismenosti nema tragičnu potku – divljanje pripadnika režima Josipa Broza koji je u poraću prot-jerao tisuće Talijana iz Istre i Dalmacije – bila bi smiješna; »gradonačelnik talijanskog Zadra« te dodjeljivanje besmislenih barokno ispraznih titula neodoljivo podsjećaju na tragikomične likove iz radionice Magnusa i Bunkera opterećene poviješću i nikad ostvarenim ambicijama. Ili Tomislava Nikolića koji sanja Veliku Srbiju. Nije problem što sanja – problem je što snove nastoji ostvariti.
DEGENERACIJA NACIONALNOG: Slažem se s Gianfrancom Finijem da je od tuge za izgubljenim zavičajem strašniji jedino zaborav svojih korijena. Slažemo se s njim da je Hrvatska napravila u posljednjih nekoliko godina, osobito od smrti Franje Tuđmana, velike i važne korake u demok-ratizaciji i europeizaciji društva. Vjerujemo da ozbiljno misli kada kaže da nitko ozbiljan danas u Italiji ne pomišlja na pov-ratak bivših teritorija na istočnoj obali Jadrana u sastav talijanske države (sic!). Složili bismo se lako u stavu da je 20. stoljeće jasno pokazalo kako nacionalizam kao ideja superiornosti jedne nacije u odnosu na druge izaziva velike nesreće – patriotizam je nacionalna vrijednost, nacionalizam je degeneracija nacionalnog. Međutim, međutim, međutim…
SPOJ NESPOJIVOGA: Međutim, Gianfrancu Finiju i njemu sličnima puno toga nije jasno – on ne razumije nastanak nacije, temeljnog društvenog procesa posljednjih nekoliko stoljeća; takvi se stalno kvače o Hrvatsku. Niti je Mađarska tamo gdje je nekoć bilo Ugarsko Kraljevstvo, niti je Srbija svagdje gdje žive Srbi, niti je Italija svagdje gdje žive Talijani i gdje se nekoć prostirala Mletačka Republika.
Svaki bi mu gimnazijalac izdeklamirao da su središnji dio Rimskoga Carstva, onaj na italskom kopnu, naselili u srednjem vijeku razni narodi. Tako osim Latina, vladarskoga naroda Rimskoga Carstva, te Etrušćana, Kelta, koje Rimljani zovu Gali, Grka na Siciliji i oko Napulja, te mnogih plemena koje zovemo Italici, u Italiji danas žive potomci Vandala, Langobarda, koji su u 8. stoljeću naselili sjevernu i središnju Italiju, Normana i Arapa. Drugim riječima, talijanska je nacija, osobito ona nastala na italskom kopnu, čudesni spoj nespojivoga, koji se, baš zbog ogromnih kulturoloških i gospodarskih razlika, ras-tače pa je zgodno upotrijebiti svoju protj-eranu manjinu u kohezivne nacionalne svrhe. Prozirno, patetično i dosadno, poput revolucije na balvanima.
NASTANAK TALIJANA U ISTRI I DALMACIJI: Mlečanima su Istra i Dalmacija bile još od početka 15. stoljeća izvorište sirovina te tržište za obrtničke i manufakturne proizvode. Trgovci su svu robu morali izvoziti preko Venecije gdje su im nametane visoke carine. Središte mletačke vlasti za Istru, Dalmaciju i Mletačku Albaniju, u čijem se sastavu nalazila Boka Kotorska, bilo je u Zadru. Ondje je stolovao generalni providur, nositelj civilne i vojne vlasti. Na čelu pojedine komune nalazio se knez, biran iz redova mletačkoga plemstva. Knezovi nisu smjeli ići na svadbe, nisu se smjeli družiti s domaćim djevojkama te su se nakon mandata morali vratit u Veneciju. U dalmatinskim i istarskim komunama Mlečani su se rijetko zaticali, tek je pokoji Mlečanin tu dulje vrijeme živio, dakako, zbog posla; u gradovima Istre bilo je nešto više Mlečana, koji se služe talijanskim jezikom, no zbog toga ih još uvijek ne možemo zvati Talijanima.
Godine 1797. Napoleon je srušio Mletačku Republiku i Istra i Dalmacija su priključene Habsburškoj Monarhiji. Vijest o priključenju Istre i Dalmacije Habsburškoj Monarhiji dočekana je s oduševljenjem, jer su stvoreni uvjeti za ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Franjevac Andrija Dorotić izdao je proglas u kojem izražava »živu želju da se združe s pukom Hrvatskoga Kraljevstva, s kojim bijahu u stara vremena kao združeni dio pridruženi kruni Ugarskog Kraljevstva«. No, austrijska je vlast odgovorila da se Dalmatinci »prilagode očinskim i dobrostivim namjerama Njegova veličanstva i da odustanu od zahtjeva da budu inkorporirani Ugarskom Kraljevstvu…«.
HRVATI U SABORU: Nekoliko godina kasnije (1805.) Napoleon je porazio habsburšku vojsku i zavladao Istrom i Dalmacijom, a nakon Nepoleonove vlasti uslijedile su burne upravne reforme kojima su Habsburgovci željeli pacificirati Hrvate i zauvijek držati razdvojeno hrvatsko stanovništvo u Istri, Dalmaciji i Banskoj Hrvatskoj. Dalmacija je proglašena habsburškom krunskom zemljom, a Istra s kvarnerskim otocima priključena je Austrijskom primorju.
Kako bi spriječili širenje hrvatskih preporodnih ideja, Habsburgovci su favorizirali tri struje; autonomašku, talijansku i srpsku. Unatoč otporu vlasti dio je građanstva prihvatio preporodne ideje sastajao se i izmjenjivao misli te čitao preporodne novine i časopise koji su stizali iz Banske Hrvatske. U školama se predavalo na talijanskome i njemačkom jeziku – hrvatskim se jezikom poučavalo tek u crkvenim školama, koje su bile rijetke i oskudno oprem-ljene. Hrvatskih je intelektualaca bilo malo i to samo u krilu Crkve. U sjemeništima u Gorici, Splitu i na zadarskoj bogosloviji čitale su se hrvatske knjige. Želeći oslabiti utjecaj hrvatskih preporoditelja, ukinute su manje općine i tako se znatno proširila upotreba talijanskoga jezika u selima. Stanje se još više pogoršalo kada je bečki dvor odlučio izuzeti škole iz crkvene uprave. Upravu nad školama dobile su općine što je još više pogodovalo talijanizaciji Hrvata.
Unatoč nepovoljnim izbornim pravilima te viskom cenzusu, Hrvati su na izborima osvojili većinu zastupničkih mjesta u Saboru, no nisu mogli ostvariti političke ciljeve jer bečkom dvoru nije odgovaralo političko ujedinjenje Istre i Dalmacije s Banskom Hrvatskom.
SAVEZNIŠTVO SRBA, PEŠTE I BEČA: Problem je za Beč nastao kada je osnovana Kraljevina Italija (1866.) i kada su autonomaši i favorizirani Talijani tražili priključenje Istre i Dalmacije Kraljevini Italiji. Unatoč teritorijalnim pretenzijama na njena područja, Austrija je podržavala talijanaše držeći manjim zlom talijanska presezanja od političkoga jedinstva Hrvata.
Beč je pronašao novoga saveznika, Srbe. Srbi u Hrvatskoj počeli su negirati opstojnost hrvatske nacije, hrvatskoga jezika i hrvatske države. Podršku su imali i od bečkoga dvora i od peštanskih vlasti jer su time slabljeni hrvatski nacionalnio-integracijski proces. Širenju srpske nacionalne integracije na hrvatskim etničkim područjima pridonijela je pravoslavna crkva, koja je uživala brojne povlastice, kako na području Austrijskoga Carstva tako i na području Osmanlijskoga Carstva, dakle u Bos-ni i Hercegovini. Pravoslavna je crkva pridonijela i integraciji Vlaha u srpsku naciju.
Dakle, u Dalmaciji nije bilo puno Talijana ni Srba, ali su zbog povlaštenoga položaja mnogi Vlasi i Hrvati te drugi narodi koji su živjeli u Dalmaciji postali Talijanima i Srbima što nikako ne daje za pravo potpredsjedniku talijanske vlade ni srbijanskim političarima tvrditi da su Istra i
