U gostima
Aha, jeto bome se i to trevilo, moram se isfalit. Bio ja u gostima u Rvackoj, u jednim lipim mistu kod Županje, zove se Gradište i možem vam kast da je fajin veće od našeg Ivković šora. Ima fajin više svita i veću škulu i ambulantu, dvi-tri crkve, i još litnju, nema šta. Župnik njim je bio sa službom i kod nas u Vojvodini pa nas baš lipo dočeko. Zdravo smo se lipo proveli tamo, čeljadi moja. Čitali smo svaki svoju pismu, obašli malkoc oko sela, bili na jednom brdašcu i vidli lipu kapelicu, skoro mi bilo žao što se tako brzo svršilo pa krenili natrag s ovom našom dičurlijom iz Bunjevačkog kola što su išli igrat u Vinkovce. I njima je kandar bilo lipo kad su bili veseli cilog puta. Ova moja dvojca, Pera i Joso, pozivali kugod laščad kad su vidili di sam ja čak dospio, a furtom su mi se izrugivali da nisam sasvim kod kuće kad ovaki mator pišem pisme; smijuckali se pa divanili da je to za dicu i da ja nikad neću napunit dvajst četri. Eto, sad nek zivaju, a ja se borme redovno isfalio i još podilio sve one slike što su ovi drugi uslikovali što se malo bolje razume u to. Kad sam njim ispripovido još da će na godinu okupljanje pisnika bit ode kod nas u Maloj Bosni, i to na samim početku Ivković šora... heee. Ta, čeljadi moja, puno mi srce samo tako da imam krila baš bi uzletio. Al nemam. A i ovi me oma spušte na zemlju čim vidim ove naše visti, te primaće opet rabadžija u vlast, nema i dosta, te opravljaće ovo te ono. Doduše, niki dan sam vidio da prave ovo malo puta ode od Crvenog sela, do svickog puta. Ta znate već: onu drugu duž što su opravili još digod devedesete, pa se put već izrunio a nije ni hasniran. Ovo vamo livo prema granici ja neću ni doživit...Ta nije za smij. Kako su se latili ovi nepuni šest kilometeri prave, jevo dvajst sedam godina a na ovu drugu stranu ima deset najmanje. Znači, račun je prost kugod u birtiji, triba da prođe ako sam dobro skonto pedest četri godine da ode do granice. I tom dodam moji pedest šest... Šta divanit. Danas sam bio taki bisan, čeljadi moja! Da sam ker, cigurno bi sam sebe za rep ugrizo... Majstorišem ovaj moj svinjak, pa i ja kugod ovi naši stvaraoci otego u nedogled. Te nemaš ovo te nemaš ovo, a na svemu tom nemaš novaca pa čekaš. I kojikako sve nakupio, al u dlaku i latio se... Ovaki ćorav nisam lipo ociko jednu novu dasku kraće neg što triba. Pa to je da čovik poludi! Kud će tuga već na nevolju! Sad moram kupit drugu, al što moram samo zbog daske ić u varoš, a sad nike nedilje sam bio. Ha-ha, kad je o varoši divan jedared, dosta davno, iđem ja u varoš na hetiju i naiđem na jednog čovika nuz put, zadignem šešir, velim »Faljnis, bać Vince, ajte u varoš«. A on će meni natrag: »Amen uvik, Braniša. Ta neću, bio sam priklani«. Jeto vam, čeljadi, koliko mi volimo zdravo varoš. A i ja da ne moram borame ne bi ni mako sa salaša, još sad u ova huncucka vrimena kad ovi »ogledaje« po putu buđelare. Ajd, zbogom.