Arhiv tekstova

Tjednik

SU­SJE­DA I SU­SJED

Ako je, metaforički rečeno, Mesić simpatični susjed kojega slava i moć nisu pokvarili, Jadranka Kosor je blaga i sućutna susjeda s druge strane ulice za koju se zna da će uvijek zastati, saslušati, pokazati razumijevanje i suosjećanje.
   Kad bi HDZ uspio postići da ta slika Sanaderove zamjenice u medijima bude tretirana pohvalama i plusevima, kao što ih dobiva Mesićeva ležernost, i njezin bi imidž postao opasan izborni kapital. Mladenka Šarić, Večernji list, 18. listopada
SVA GO­TO­VI­NI­NA BO­RA­VI[TA

Sva navedena moguća Gotovinina boravišta pate od jednog kroničnog nedostatka. Kod Bosanskog Grahova nema ni novog niti starog hotela. U Kanadu kod tamošnjih Hrvata nitko, pa ni Gotovina, ne može bez vize. Što se tiče Zadra, general, koliko je poznato, više voli veliki nego mali nogomet. U Masnoj Luci kod fra Petra Krasića, čija je kuća na čistini, nezamijećen ne može biti ni izlazak njegova psa tornjaka. Ostaju jedino Irska, London, Francuska ili Italija. Ako je tamo otišao još 2001. kada je, prema prov-jerenim podacima, zadnji put viđen u Hrvatskoj s naprtnjačom na leđima na putu prema brodu, onda to više i nije problem hrvatske policije. Marko Barišić, Vjesnik, 15. listopada
KAD RO­DA DE­SE­TLJEĆIMA NE SLE­TI

Alarmantan je i podatak da u mnogim mjestima u Srbiji već više desetljeća nije rođena ni jedna jedina beba. Prema predviđanjima demografa i sociologa, na početku 21. stoljeća Srba u matici moglo je biti 27 milijuna, a ima ih samo 6.200.000. Od toga je 800.000 invalida i 400.000 sterilnih. Profesor dr. Marko Mladenović tvrdi kako će za 25 godina biti 3.800.000 Srba u matici prosječne starosti 50 godina, a da ćemo uskoro ostati i bez omladine. Za četvrt stoljeća će Srbi postati manjina u Srbiji. On ističe da je dvadeseti vijek ostavio Srbima mršavo naslijeđe: četiri milijuna poginulih u dva svjetska rata, četiri milijuna odbjeglih, milijun prognanih, a čak tri Srbije ubijene abortusima u akušerskim klinikama. Za samo 14 godina, tvrdi dr. Mladenović, broj Srba smanjio se za četvrtinu što za rezultat ima da su oni danas jedan od najostarjelijih naroda na planetu. Ljubinka Malešević, Dnevnik, 16. listopada
UBI­JA­NJE LJE­VI­CE

Ono što ubija ljevicu (u Hrvatskoj) je potpuni nedostatak imaginacije i vizije alternativnog i boljeg društva. I ja sam glasao za SDP, vjerojatno ću zbog demokratske alternative glasati za SDP i na idućim izborima, ali oni su potpuno neuvjerljivi kao alternativa ovoj vlasti. Oni su jedina stranka za koju znam da je, kada je bila na vlasti, svoje glasače redovito razočaravala, a one koji će u svim uvjetima glasati protiv nje redovito nagrađivala. Nema te mogućnosti da će nacionalisti i ustašonostalgičari glasati za SDP. Nema te koncesije koju ta stranka može učiniti da ublaži tu situaciju. Oni su, međutim, uvijek bili spremni razočarati sindikate, penzionere, mlade i žene… Zašto nisu postavili pitanje kako to da imamo pola milijuna hrvatskih branitelja kada je na frontu bilo manje od četvrtine milijuna? To košta, to je čista pljačka. Bogdan Denić, Hrvatsko-američki intelektualac, umirovljeni profesor Sveučilišta u New Yorku, Novi list, 16. listopada
PO­SRA­MLJE­NI JE­LAČIĆ

Od bukačkih nacionalnih parola kojima se početkom devedesetih dokazivalo domoljublje, danas je malo toga preostalo. Uostalom, već odavno se na repertoaru patriotskih pjesama ne čuje »Ustani, bane!«, a i bolje, jer bi vojskovođa Jelačić, da vidi armadu koja više sliči negdašnjim pandurima nego li 21. stoljeću, od srama ponovno propao u zemlju… I što nam je od nacionalnih atributa i simbola preostalo? Lupiti petama, zapjevati himnu i podići zastavu. Pokazivati rogove Slovencima i naći se na istom brvnu s nekim Joškom Jorasom ispisujući na Triglavu »Tudi tukaj je Hrvaška«? Ili pak strepiti na svakoj sljedećoj utakmici hoće li nam se nogometaši plasirati na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, ili će, u suprotnom, zadati posljednji udarac našem, ionako poljuljanom ponosu? Nema te stvari na svijetu koja te može toliko poniziti kao saznanje da polako postaješ prosjak u vlastitom dvorištu. Branko Mijić, Novi list, 16. listopada.