Arhiv tekstova

Pišući o jednoj temi iz poljoprivrede ovih dana čula sam riječ desikacija. U kontekstu rečenice u kojoj je izrečena shvatila sam njeno okvirno značenje, ali sam za svaku sigurnost, jer ipak treba stati iza toga što se napiše, i provjerila značenje te riječi. A njeno značenje objašnjava se u kontekstu poljoprivredne proizvodnje. Te bi tako desikacija bila proces gubljenja vode iz svježih zelenih dijelova biljke. Taj proces se može ostvariti uporabom neselektivnih herbicida koji razaraju zelene dijelove biljke, a istodobno ubrzavaju proces sazrijevanja. Desikacija se koristi širom svijeta kao redovita mjera u proizvodnji soje, suncokreta, uljane repice, krumpira, sjemenske lucerke. Nigdje ni riječi koliko su ta ista soja, suncokret, uljana repica, krumpir zatrovani istim tim herbicidom i koliko ono što donosi korist proizvođačima šteti onima koji te iste  proizvode koriste. Vodi li se uopće računa o tome kada se samo nekoliko dana poslije primjene totalnog herbicida i naglog zrenja usjevi skinu s njiva i krenu u dalju preradu, sve dok primjerice ne dođu u naša kućanstva u boci jestivog (pazi, jestivog!) ulja?

Nekako s tim mojim traganjem za objašnjenjem ove nove agrotehničke mjere u poljoprivredi dogodilo se i nevrijeme u Somboru. Dakako da nema nikakve veze s desikacijom, ali ima s poljoprivredom, jer oštetila je tuča, i to ozbiljno, jedan dio atara u okolici Sombora. Dvojili su neki poljoprivrednici poslije toga sijati li nanovo kukuruz ili ga ostaviti, pa što mu Bog da. Odlučili su se za ovo drugo, ali se ne uzdaju samo u Boga. Za svaku sigurnost pripomoći će malo i sami,  a kako drugačije nego kemijom. Jer svemoćna industrija ima i za to odgovor – stimulator rasta. Kažu nije više ni skup, jedno špricanje i bit će dobro. (I bez vjere u Boga.)  Znači li to da uskoro neće morati ni sijati? Jedno-dva špricanja i njive će nicati i rađati same od sebe. 

Bilo je tuče i u Somboru, ali u gradu mogu nastradati samo vrtovi i pokoja voćka. Nastradala je i naša kajsija, ali ne od tuče, već od neke bolesti koja je doslovno ubila preko noći, sa sve načičkanim rodom. A nijednom špricana za ovih desetak godina, ponosno kažem prodavaču u poljoprivrednoj apoteci. Čudi se on i (čini mi se) prijekorno pita – što ste mislili, pa voće se mora špricati radi zaštite najmanje nekoliko puta godišnje! To vam izgleda dođe kao neka nova moda. Što više špricanja, to si više kul i u trendu. Pa na zdravlje nam bilo.