Arhiv tekstova
Hrvatska poetika 20. stoljeća bez podunavskih Bunjevaca i Šokaca
Umoran sam već od upozoravanja na hrvatski literarni, znanstveni i publicistički (čitaj, i nacionalni i državni) šlamperaj, no, neću se kao Crveni Napoleon, indijanski poglavica umoran od rata, povući u rezervat. I dok sam se hrvao s knjižurinom Zvonimira Mrkonjića, pjesnika, esejista, prevoditelja i dramaturga »Međaši«, hrvatsko pjesništvo 20. stoljeća«, koji se na 830 stranica nije očešao o poetsko stvaralaštvo Hrvata u Vojvodini, čuo sam da je na Sajmu knjiga u Frankfurtu predstavljen Katalog hrvatskih pisaca na engleskom jeziku u kojem, već poslovično, nema spomena bunjevačkih i šokačkih literata o čemu je Hrvatska riječ već pustila suzu. Koautor dotičnog Kataloga hrvatskih pisaca (Zvonimir Mrkonjić) nastavlja istim ritmom potpomognut izdavačkom kućom »Profil«.
Prijateljica me nedavno mudro savjetovala da si ne stvaram neprijatelje dijeleći packe, no ne smije ostati prešućeno da Zvonimir Mrkonjić, koji antologiju može sastavljati po svom izboru i u njegov se izbor nitko ne smije miješati, mora snositi (etičku i nacionalnu) odgovornost za najmanje dvije stvari kojih nema u ovoj knjizi.
ŠLAMPERAJ: Doksografski zgodno bit će i njemu i Slavku Mihaliću prikačiti krivnju za sukob oko koncepcije »Međaša«, no kako će prostodušni čitatelji tumačiti prazninu na stranici namijenjenoj Mihaliću. Tu kritičku antologiju hrvatskog pjesništva trebalo je, naime, objaviti Društvo hrvatskih književnika, ali se naručitelja teksta (Slavko Mihalić) i priređivač (Zvonimir Mrkonjić) nisu složili pa je (Zvonimir Mrkonjić) izdao »Međaše« u izdavačkoj kući »Profil«. Ne miješam se u uređivačku koncepciju »Profila«, no zanima me jeli Mrkonjić i za praznu stranicu dobio honorar. I hoće li Ministarstvo kulture Republike Hrvatske otkupiti primjerke te knjige te tako pomoći širenju šlamperaja.
PREŠUĆENI: Kritička antologija? Ne budimo smiješni. Pa tu nema ni mrvice kritičnosti, a u najmanju ruku upitna je stručnost u pobiranju građe koju je trebalo kritički obraditi. Sreća je da Mrkonjić i njegovi podupirači ne izdaju udžbenike za studij medicine. Jer, ako se toga dosjete, jao si ga nama. Nemam volje ponovno iščitavati »Međaše«, a potencijalnim čitateljima preporučam da ih bojkotiraju, pa se može potkrasti koja greška u ovoj skromnoj analizi kriterija, to jest davanja prostora pojedinim pjesnicima. Iz tog se neznatnog segmenta iščitavaju estetske (i etičke i spoznajno-teorijske) vrijednosti koje nosi Mrkonjić, a ne pojedini pjesnik – koliko god to paradoksalno zvučalo, ali antologija je ipak autorsko djelo, premda meni to više liči na dnevnik čitanja kakvog površnog gimnazijalca – ma, gospodo, tamo se nema što čitati; od 9. do 18. stranice je nekakva teorija, zatim se do 743. stranice nižu pjesme stotinjak pjesnika, o čijem izboru svi dvojimo, te njihova kratka biobibliografija prepisana iz kojekakvih leksikona koju su potpisali Nedjeljka Paro i Dora Vrgoč. Nećemo mjeriti tko je dobio 21 ili 24 retka, premda bi valjalo razraditi anatomiju »Međaša«, kada bi ta knjižurina bila vrijedna analitike, pa ćemo se zadržati samo na površini. Mrkonjić iznosi velike riječi na početku knjige, valjda da bi si podigao rejting gomilanjem fraza (fenomenologija, neofuturizam, etc.), kojih se očito ne pridržava. Tako je, na primjer, Anđelko Vuletić, najprevođeniji hrvatskih pjesnik, prešućen u ovoj antologiji. Nema ni Tita Bilopavlovića, valjda stoga što je urednik u »Školskoj knjizi«. Ni Zvonimira Majdaka, valjda stoga što prostači. Nema ni Drage Gervaisa, ni Augusta Cesarca, valjda zato što su mrtvi, a pjesnika koji su pisali za djecu, naravno, nema – valjda zato što su živi. Tricu, to jest, predstavljeni sa tri naslova su eminentni pjesnici kao i pjesnici koji su otisnuli prve pjesme – da se ne zamaramo efemernostima stavit ćemo nepopularne tri točkice koje označavaju ranije spomenuti umor…
ISKRIVLJENA SLIKA HRVATSKOG PJESNIŠTVA: Navodno je na knjizi Mrkonjić radio četiri godine (talentirani bi pisac napisao za to vrijeme nekoliko tisuća kartica autorskoga teksta, da ne budemo čangrizavi i ironični) i uspio je predstaviti 105 hrvatskih pjessnika – budimo precizni, 104 jer Mihalićeve poezije nema. Oni su, valjda, obilježili tri velika umjetnička razdoblja – historicizam, modernu i postmodernizam. Zaključit ću, možda je u knjizi ponešto i točno, no Mrkonjić je, po drugi puta, među Bunjevcima i Šokcima izgubio svaki kredo. Iskrivljena slika hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća koju je prezentirao Mrkonjić, ne samo u ovoj tiskovini, postaje oficijelno mišljenje državnih struktura i nekih izdavačkih kuća.
