Arhiv tekstova

Čovjeka često u životu muče pitanja ide li pravim putem, je li ispravno to što radi, što je smisao i istina. Osobito kada se nađe na raskrižju života, kada treba birati kojim putem krenuti, onda dvoji i brine hoće li donijeti ispravnu odluku. Isus nudi odgovor – on je pravi put, on je istina i on je život (usp. Iv 14,5). Tako je on odgovor na svako naše životno pitanje, na svaku dvojbu i nesigurnost.

 

Put križa

 

Prije no što će otići k Ocu, Isus svojim učenicima govori da je on sam put koji vodi do spasenja. Ići tim putem koji vodi do Oca, tj. do spasenja znači biti poput Isusa, slijediti njegov primjer na ovom svijetu. No, njegov put je put križa, ne lakši put, put alternative. Križ vodi do Oca i do spasenja. Mogao je Isus odbiti križ, mogao je izabrati drugačije, ali nije. Pokorio se volji Očevoj. I za nas je križ često volja Božja, posebno onda kada se ne poklapa s našom voljom. Kada osjetimo teret križa, često se pitamo zašto je tako težak, u čemu je smisao te patnje, čime smo je zaslužili? No, križ nas pročišćuje i snaži u vjeri. Naše patnje nisu besmislene ako ih ujedinimo s Kristovim patnjama. Križ je i kušnja kroz koju Bog provjerava koliko smo mu vjerni i koliko smo spremni trpjeti za njega. Lako je bez križa, kada ide sve prema našim očekivanjima, no Bog želi vidjeti što će biti kada se sve okrene, kada prestane biti po našem. U tim trenucima čovjek ili napušta Boga ili mu dolazi bliže. A Bog uvijek ostaje tu, promatra i čeka.

Svakom se njegov križ čini pretežak, toliko težak da ga neće moći iznijeti do kraja. I Isusu je njegov bio težak, padao je pod njegovim teretom, ali ga je donio do cilja. Bog nam nikada neće dati križ teži od naših mogućnosti, uvijek ćemo imati snage donijeti ga do cilja, ali nam je potrebna vjera i pouzdanje u Boga. Jer, snaga dolazi od njega, mi sami ne možemo ništa. Zato prigrlimo svoj križ i, poslušni Očevoj volji, nosimo ga strpljivo, kao što je i Isus učinio. To je put koji nam je pokazao, put koji vodi u spasenje.

 

Istina i život

 

Isus je za sebe rekao: »Ja sam put i istina i život« (Iv 14,5). Dakle, u nasljedovanju Krista do spasenja važna je istina. Ljudi se često hvale kako vole jedino istinu čuti i govoriti, ali mnogo je više situacija kada se istina želi izbjeći, nego kada se želi čuti ili reći. Ona zna biti neugodna i bolna, zato je često nastojimo uljepšati, malo izokrenuti, ublažiti. No, ona je samo jedna. Onaj tko ljubi Isusa ljubi i istinu, ma koliko ona surova i nepoželjna bila. Isus je uvijek govorio istinu, zato ga puno puta mnogi nisu htjeli slušati, jer ih je njegov govor pogađao, a znali su da je on u pravu. Mnogi su govorili da je njegov govor »tvrd«, jer im nije odgovarao. Ni onda kada se radilo o životu Isus nije odustao od istine. Hrabro se priznao Božjim Sinom, iako je znao da će se njegovi tužitelji za to uhvatiti kako bi ga osudili. Isusov put je put istine, tko hodi tim putem treba uvijek istinu svjedočiti. Jedno od tih svjedočenja istine je hrabro i bez uzdržavanja priznati se njegovim učenikom. Ne činiti nikakve ustupke svijetu, prilagođavati se i uklapati se u šablone društva koji odudaraju od Kristova nauka. Naprotiv, biti drugačiji, slušati Kristov nauk, ponašati se poput pravog kršćanina, te riječima i djelima svjedočiti Krista, Istinu. Tako čineći imamo život.

Mi život shvaćamo suviše ovozemaljski, kroz hranu, odjeću. Živjeti poistovjećujemo s imati, te poduzimamo sve kako bismo što više zaradili i stekli sebi izobilje i komfor. A granicom života uzimamo smrt, pa je se bojimo, želimo ju što više odgoditi. No, smrt nije kraj, ona je samo prijelaz iz ovog u vječni život. Nerijetko zaboravljamo da, živjeći na ovom svijetu, ne radimo samo za ovaj život nego radimo i za vječnost. Stoga ne smijemo nikada sve svoje snage usredotočiti samo na ovozemaljske potrebe i blagostanje nego uvijek pred očima imati vječnost. Jer, tek u vječnosti započinje pravi život. No, do njega se dolazi jedino s Kristom i po Kristu. Stoga nam Krist treba biti pratilac i suputnik u ovom životu kako bismo zavrijedili vječni. Mnogo puta smo poučavani kako zavrijediti vječnost, kako biti pravi Kristovi učenici i nasljedovatelji. Nije nam problem znanje, već nam je problem što nas ovaj svijet i okolnosti u kojima živimo previše zaokupe, pa zaboravimo misliti na vječnost. Trebamo uvijek ostati svjesni da je na ovom svijetu sve prolazno, sve osim Krista, a da je on put, istina i život.