Arhiv tekstova

Vrijeme prolazi, gorčina ostaje

PLAVNA - Pedesetsedmogodišnji Vinko Vinković, radnik »Vojvodina šuma«, obnaša dužnost rizničara u Šumskoj upravi Plavna. Bio je prvi tajnik MZ Plavna, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Dobro i po dobru se sjeća toga vremena:
    »Sedamdesete su bile zlatne godine za selo i seljaka. Od poljodjelstva se dalo lijepo živjeti, a politika nas nije pretjerano zanimala. Nacionalne netolerancije nije bilo. Lijepo smo se družili, aktivne su bile mnoge udruge. U to vrijeme skoro 70 posto žitelja Plavne bilo je hrvatske nacionalnosti. Slobodno smo odlazili u crkvu, njegovali svoje vjerske osjećaje«, priča Vinković.

NERADNICI – PESNICE REŽIMA: Početkom devedesetih, SKJ prestaje biti jedina stranka, nastaje višestranačje. U Plavni je l5. rujna 1990. formirana mjesna organizacija Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, a Vinko je izabran za rizničara.
    »Vjerujući u proklamirane ciljeve više-stranačja, osnovali smo MO DSHV-a Plavna. Osjetili smo da je to naša stranka, htjeli smo uživati pravo koje nam je pružao zakon. Mislim da smo u to vrijeme bili među najbolje organiziranim mjesnim organizacijama. Na našoj promociji bili su gosti iz Subotice, Bača, Vukovara, čak nas je i policija osiguravala. Mislili smo da je sve krenulo dobro, no, već kroz nekoliko dana krenula je priča da smo mi reakcionari, nacionalisti i što sve ne. Naš župnik je optužen da krije oružje u crkvi, proganjani su u školi nastavnici hrvatske nacionalnosti, kao što su Zvonko Pelajić i Josip Šimudvarac, mada su bili uzorni pedagozi. Očevidno se od strane vlasti i njezinih satelita vodila politika razbijanja nacionalnih i demokratskih stranaka. Početkom rata u Hrvatskoj došlo je do kulminacije ovih pritisaka. Bilo je čak i privođenja aktivista, batinanja, bacanja bombi u dvorište, paljevina. Uz blagoslov vlasti na površinu je isplivao sav šljam. Dojučerašnji pijanci i neradnici postaju pesnice režima. Mnogi su popustili ovim pritiscima i iselili se, većinom u Hrvatsku. Tko je bio u mogućnosti zamijenio je kuću, tko nije, otišao je bez ičega.«
Dolazak izbjeglica poslije ‘Oluje’ još je više otežao položaj hrvatskog življa u Plavni.
    »Izbjeglice su naseljavane u prazne kuće, skoro po pravilu hrvatske. Razumije se, ‘dobrovoljno’. Kako imam dvije kuće, u jednu sam primio izbjegličku obitelj s dvoje djece, no oni vjerojatno nisu čuli da se dobro dobrim vraća. U kući su se po-našali kao da su oni vlasnici, a ne ja. Puno toga su uništili, porazbijali, napravili veliki dug za struju i vodu. Tražio sam zaštitu od organa vlasti Općine Bač, no bez efekta. Nisam se zaustavio, bio sam uporan i isposlovao iseljenje. Danas ta obitelj živi u Plavni, ima novu kuću.«

RAZOČARENJE: Vinkovićeva obitelj je danas razdvojena. Vinko sa suprugom i mlađim sinom živi u Plavni, a stariji sin je popustio pritiscima i prijetnjama i iselio se u Hrvatsku. Danas živi u malom stanu u Osijeku, oženjen je i radi. Vinko više nije član niti jedne stranke.
    »Razočarao sam se odnosom čelništva DSHV-a prema nama, aktivistima iz provincije. Dolazili su dok se nije zakuhalo, čuli smo od njih puno lijepih riječi, no kad su za nas došla najteža iskušenja, okrenuli su nam leđa. Imam dojam da su se bili učahurili u Subotici, da uopće nisu bili svjesni zbivanja na terenu. Niti jedanput nisu intervenirali prigodom privođenja u policiju, niti jedan prosvjed nisu uputili vlastima Općine Bač zbog maltretiranja članova stranke od strane osionih pojedinaca bliskih režimu. Mislim da je upravo zbog ovakvog odnosa došlo do raspada mjesnih organizacija DSHV-a na područjima udaljenim od Subotice. Teško je kad se razočarate u onoga koji bi vas trebao voditi. Kažu ljudi da će vrijeme izliječiti sve ove rane. Ja kažem da vrijeme samo prolazi, a gorčine u meni ostat će dok sam živ.«