Arhiv tekstova

Liturgija treću vazmenu nedjelju nastavlja izvještavati o tome kako su se Isusovi učenici osjećali nakon njegove smrti, te kako se sve mijenja poslije spoznaje da je on uskrsnuo. Ove nedjelje opisan je njegov susret s dvojicom učenika iz Emausa (usp. Lk 24, 13-35).

 

Poteškoće s vjerom

 

Dva učenika iz Emausa su, kao što su i apostoli u početku bili, duboko razočarana načinom na koji je Isus završio svoj život. I oni smatraju to porazom zbog kojeg gube vjeru i napuštaju Jeruzalem, te se vraćaju u svoje rodno mjesto. Vjerovali su da je Isus od Boga obećani Mesija, zato nisu mogli prihvatiti tragičan završetak njegovog života. Prema uvjerenjima mnogih Mesija nije mogao umrijeti tako ponižavajućom smrću, niti je mogao doživjeti takav neuspjeh, kakav je, prema njihovom mišljenju doživio Isus. Veliko razočaranje priječilo je ovu dvojicu da povjeruju u vijesti o Isusovom uskrsnuću, koje su do njih došle, pa bez obzira na to što su čuli, povratkom u Emaus okreću leđa svemu što su s Isusom proživjeli i što su od njega naučili.

Na tom putu povratka prijašnjem životu sreću stranca kojem povjeravaju svoje razočaranje. Stranac im pokušava protumačiti protekle događaje i objasniti smislenost Isusove smrti na križu kao dio Božjeg spasenjskog plana, koji je još po starozavjetnim prorocima najavljen. Kada su stigli do Emausa, učenici su pozvali stranca da ostane kod njih jer im je u njegovom društvu bilo ugodno. I dok su zajedno blagovali, u trenutku lomljenja kruha otvoriše im se oči te prepoznaše svog uskrslog Učitelja.

 

Bog je uvijek prisutan

 

Dok je putovao s dvojicom učenika u Emaus, Isus ih nije korio zbog njihove nevjere, već im je poukom pokušao rasvijetliti sve ono zbog čega je njihova vjera potonula. Nije ih prisiljavao da prihvate ono što on govori nego ih je strpljivo poučavao. A pošto su poželjeli ostati s njim, dopustio im je da ga prepoznaju. No, kada se to dogodilo, iščezao je. Učenici ga nisu više mogli zadržati. Ipak, ostao im je trenutak spoznaje da su susreli Uskrslog, trenutak koji je preobrazio njihovu vjeru i od kojeg će nastaviti živjeti i svjedočiti.

Naš vjerski put često sliči putu dvojice učenika iz Jeruzalema u Emaus. Dogodi se da su naša očekivanja jedno, a ispadne drugačije. To nas obeshrabri i razočara, nekada do te mjere da okrećemo Bogu leđa. Iskustvo ove dvojice učenika uči nas da je Bog u najtežim trenucima s nama, hoda s nama kroz naš život, ne napušta nas. Mi ga tada ne vidimo, mislimo da nas je napustio i ostavio nas same. Moramo znati: Bog nikada čovjeka ne napušta, posebno ne onda kada mu je najteže. Upravo u takvim situacijama Bog strpljivo hoda s čovjekom, bdije nad njim i čeka da ga se čovjek sjeti i potraži ga. Zato se često događa da ljudi dožive obraćenje u najtežim životnim situacijama ili ponovo otkriju vrijednost vjere te obnove svoj odnos s Bogom. Tako obnovljena vjera oslobađa se isključivo ljudskog načina razmišljanja i otvara se Božjem djelovanju, koje nadilazi ljudske mogućnosti i ljudska poimanja. Čovjek osnažen takvom vjerom ne može se slomiti pod teretom životnih briga, niti Božju blizinu procjenjuje prema težini života, već u vjeri pronalazi snagu za prepreke na svom životnom putu.

 

Euharistija

 

Postavljati pitanja i tragati za odgovorima sastavni je dio vjere. Vjera koja ne propituje znači da nije življena, već predstavlja formalnost i običaj. A traganje za odgovorima i susretom s Kristom vodi vjernika do euharistije u kojoj nam se Krist daruje na najizvrsniji način. U euharistijskom slavlju on je uistinu prisutan. Prilikom lomljenja kruha učenici iz Emausa su prepoznali Krista, tako se i nama u lomljenju kruha, tj. u misnom slavlju Krist otkriva kao prisutan u našoj svakodnevici. Zato nas Crkva uči da je euharistija izvor i vrhunac svega kršćanskog života. Ona je susret sa živim Kristom, stoga nas jača na našem vjerničkom putu.

Iako mi danas imamo mnogo vjerskog znanja, ipak naša vjera je u krizi. Prvenstveno ne hrani se dovoljno euharistijom, postala je uspavana, previše običajna i formalna. Često se svodi samo na to da od Boga očekujemo da nam ispunjava želje, pa često ostajemo razočarani i u vjerskoj krizi. Stavimo slavlje euharistije na prvo mjesto, kako bismo susreli živog Krista i probudili svoju vjeru, te nakon tog susreta mogli svjedočiti, kao učenici iz Emausa.