Arhiv tekstova

Tko može nek plati

 

Imam saznanja da je u najavi rješavanje problema dugova poljoprivrednika za mirovinsko i zdravstveno osiguranje koji prema onome što sam čuo trenutno iznose preko 185 milijardi dinara. Ušao sam u neki reprogram duga za zdravstveno osiguranje i smatram da ne postoji osnov po kojem se poljoprivrednik može natjerati da plaća te namete, posebno ukoliko on to neće, a u većini slučajeva i ne može. Zašto se ne primoravaju privatnici kod kojih je zaposleno preko 50 ljudi za koje oni ne plaćaju PIO osiguranje? Trebalo bi ukinuti obavezni PIO iz razloga što su uvjeti poljoprivrednika loši i mi jednostavno nemamo dovoljno sredstava. U vrijeme kada je plaćanje mirovinskog osiguranja bilo obavezno, ja sam za svoju suprugu i sebe te obaveze redovno izmirivao 17 godina. Trenutno ne plaćam ništa. Bilo bi dobro da mi to možemo plaćati i da svaki poljoprivrednik bude regularno osiguran, ali to je veliki namet za nas poljoprivrednike, pogotovo za one koji imaju manje zemlje. Pored svih obaveza koje imamo u ulaganje u proizvodnju, to nam je previše. U ovakvim prilikama nismo u mogućnosti to platiti i sada jedino razmišljamo o mogućnostima poboljšanja našeg standarda i o tome kako bismo mogli plasirati naše proizvode na tržište. Tko može nek plati, ja u svakom slučaju ne mogu.

S. D.

 

 

Mediji su objavili da poljoprivrednici duguju više od 180 milijardi doprinosa za PIO i zdravstvo i da se čak kreće u prinudnu naplatu tako što se zbog duga oduzima zemlja. Zašto se za taj dug ne nađe neko rešenje, kao što država povezuje staž i isplaćuje zaostale zarade propalim poduzećima? Zašto su oni zaposleni u tvornicama u povlašćenom položaju u odnosu na nas koji radimo u poljoprivredi? Stalno se govori kako je poljoprivreda naša uzdanica, kako izvozimo poljoprivredne proizvode koji vrijede stotine milijuna dolara, pa zašto se onda ne nađe i način da se pomogne poljoprivrednicima? Većina tog duga neće moći biti naplaćena drugačije nego prinudno, što znači da će hektari i hektari zemlje morati otići na naplatu duga. Da li je to nekome i cilj? I još jedan paradoks. Istu obvezu isplate doprinosa imaju oni s nekoliko hektara i oni sa stotinjak hektara zemlje. Jasno je svakome da se prihodi ne mogu porediti, pa bi po mom mišljenju i visina doprinosa koji se plaćaju trebala biti srazmjerna ostvarenim prihodima od poljoprivredne proizvodnje. Pa i kod zaposlenog stanovništva visina doprinosa ovisi od visine plaće. Zar je to teško primijeniti i u poljoprivredi? Vidim da aktualni ministar poljoprivrede sada najavljuje rješavanje tog problema, ali samo tako što će se otpisati kamate, dug reprogramirati. Dakle poljoprivrednici će svoj dug morati platiti, kako-tako. Nije nešto, ali i to je bolje nego da nas tjeraju pod prijetnjom oduzimanja zemlje da platimo dug. Pa i oni koji imaju kuće i duguju porez na imovinu imaju mogućnost otplate na rate i otpisa kamate. 

Z. V.

 

Duša me boli

 

Biti mali poljoprivredni proizvođač u Srbiji danas je pogubno. Iz godine u godinu mjere Vlade sve su destimulativnije. Najteži udarac zadali su nam uredbom o retroaktivnom plaćanju doprinosa. Za mnoge poljoprivrednike, vlasnike malih gospodarstava, suma koju su morali uplatiti praktično je nedostižna, a i ukoliko bi uspjeli riješiti tu obvezu, najveće razočaranje uslijedilo bi po dobivanju rješenja za mirovinu. Poljoprivredne mirovine su toliko bijedne da je upitno kako uopće od njih jedan stari bračni par može biološki opstati. Koliko sam čuo od prijatelja neki od sitnih poljoprivrednika, koji nisu uspjeli prikupiti sredstva potrebna za uplatu zaostalih doprinosa i pripadajućih kamata, ne samo da su ostali bez mirovina nego im je ovršena i zemlja. S druge strane, sve je manje poticaja i povoljnosti za domaće sitne paore, a država je uvela mnoge povoljnosti za inozemne ulagače. Sve to natjeralo me je na ozbiljno razmišljanje o budućnosti, pa sam ostavio poljoprivredu i skupa sa suprugom potražio rješenje u sezonskom radu u inozemstvu. Jedno vrijeme na rad sam odlazio u Hrvatsku i Mađarsku, kasnije u Njemačku. I dalje sam radio, a i danas radim u poljoprivredi. To mi je valjda u genima, jer su pripadnici više generacija mojih predaka bili paori. I duša me boli kad vidim da u inozemstvu od zaokružene proizvodnje na malom gospodarstvu kakvo sam i ja imao u sonćanskom ataru, bezbrižno žive četveročlane obitelji, što je za paora u Srbiji samo fikcija.

I. A.