Arhiv tekstova

Ova fotografija je snimljena 1956. ili 1957.god. u Sonti na dijelu groblja koji Sonćani zovu Kalvarija. Na njoj je mladež snimljena poslije sahrane mladoga momka Antuna Miloša, Ujnicinoga, koji je umro od sušice (tuberkuloze). U pozadini se vidi zavjetna kapela Srce Isusovo koju su sagradili Sonćani katoličke vjere 1842. u znak ufanja Srcu Isusovom. Oko blagdana Srce Isusovo i na sam blagdan Sontu je godinama pogađalo veliko nevrijeme. Bogobojazni narod se odlučio da taj dan posveti Isusu, posti i moli za oslobođenje od vremenskih nepogoda, kolere, kuge i gladi. Pored kapele je zvonik koji je srušen 26. kolovoza 2006., samo dva dana nakon kojih bi »doživio« sto godina. Nama lijevo se vide kapelice Križnoga puta i velebni spomenik nad grobnicom obitelji Greber, Merkl, Wagner, Schumacher i Paču. Ispred kapele je Raspeće, također zavjetni spomenik obitelji Krstin, Kozonjini i Mihaljev, Riđini, podignut 1947.

U Sonti je bio običaj da se prilikom sprovoda djevojaka i momaka mladež odjene u svečanu sonćansku nošnju, okiti cvijećem i u tišini isprati svoje parnjake. Djevojke su odjevene u delincku, jel kašmarincku (tanji i deblji štofovi od kašmira s cvjetnim detaljima u raznim bojama) suknju. Takvi materijali su se kupovali i u Sonti kod dućandžije Rajtera (sada je tu sagrađena pravoslavna crkva). Na gornjem dijelu tijela nose vezeni i pulani košuljac. Pripasale su plantikama pregač. Kosu su zagladile preko tjemena i uplele u kukulj »od uva do uva«. Djevojke su obuvene u sandale s tenk petom, kako kaže moja sugovornica Marija Bošnjak, Bilimatina, udana Tolorić, Dološova. Marica je rođena1935, a na fotografiji je treća u prvom redu, nama s lijeva na desno. Ona je jedna od rijetkih još u životu. Momci su bili odjeveni u crne bričes hlače od samta, čakšire na grane (izvezene vezom na džepovima), vezene košulje od pamučnog rebrastog platna srvijana tkanog u kućnoj radinosti. Preko košulje nose crne frosluke, najčešće od pliša (velveta) ili somota (samta) decentno vezenih zlatnom niti i po malo nitima drugih boja. Na glavi nose crne šešire s kitom prirodnog ili umjetnog cvijeća. Na nogama imaju crne, visoke čizme.

Povorka je kretala od kuće pokojnika, u redu po dvoje, prvo niži rastom, pa onda viši, jer su se upokojeni držali u kući u kojoj su i živjeli do smrti. Po četiri momka su nosila lis (lijes) i putem su se smjenjivali. Pored svakoga momka je hodala djevojka. Zvona na Kalvariji su zvonila sve vrijeme sve do ukapanja.

Ova ekipa je bila uvijek spremna za sahranu. Jedan momak je imao dužnost da ide po selu i poziva mladež da se sprema za sahranu. Svi su bili neoženjeni i neudane. Kad bi se netko vezao brakom, imao je za dužnost pronaći novu osobu na svoje mjesto. U vrijeme ovog sprovoda mladež nije bila pozivana na karbine (na jelo poslije sprovoda), eventualno su bili pozivani u kuću pokojnika na peretke (kifle).

Momci i djevojke s fotografije su imali još jednu dužnost, a to je spremanje i čišćenje doma mladeži, Omladinckoga doma. To su radili sasvim besplatno i s velikim elanom. Kako i ne bi kad su se u dane igranki među prvima hvatali u kolo, jer i igranki nije bilo u svako doba godine. O adventu nije bilo igranki, već u božićne, novogodišnje, u dane triju kraljeva, o pokladama do pokladnog utorka uvečer kad se saranijo begeš. Za Uskrs su ponovo počinjale igranke sve do Mladoga Uskrsa. Poslije Mladoga Uskrsa su igranke prestajale sve dok se ne sveže prvi snop novoga ječma.

S kasnim pedesetim godinama dvadesetoga stoljeća prestao je ovaj običaj na sprovodima. O njemu nam još svjedoče samo stare fotografije kao što je i ova.